I.D. _ vanchaaa

oos_vanchaaa id_1

Zašto pišem(o)?

_ Ne znam. Volim nekad stvoriti nešto lijepo. Ili to barem prenijeti. Nisam nikad bila od puno riječi, iako se zna desiti da me ponese trenutak (ili glazba, film, arhitektura, neki komadić umjetnosti, pa tako i moda). Upravo to nekako je i okidač za potrebom korištenja riječi u bilo kojem virtualnom ili javnom prostoru. Pisanje nije moj primarni oblik izražavanja, odavno je to crtež, u kojem je uvijek vidljiva vlastita ‘ruka’ i emocija (izuzev onog postproduciranog koji je neophodno dio moje buduće struke). U pisanju nemam sposobnost stvoriti nešto iz ničeg, kao što mi to crtež omogućuje, ali nastojim se probiti do biti i prenijeti misao. Uz spontanost greške su neizostavne. Prihvaćam ih i učim raditi na njima.

Što je tvoja “druga koža”? U čemu se osjećaš najugodnije?

_ Druga koža mi je opna i zaštita. Najčešće je crna. Crna je ambivalentna, prelazi u minimalnu i maksimalnu krajnost. Vodim se prije svega za citatom:
‘Black is modest and arrogant at the same time. Black is lazy and easy – but mysterious. But above all black says this: I don’t bother you – don’t bother me.’ – YY

Što se s vremenom – otkada si počeo/počela razmišljati o odijevanju kao o nečem vrijednom pažnje – najviše promjenilo u onome što nosiš?

_ Moje poimanje konzumiranja (mode) i odnos prema materijalnom. I dalje ne volim baš to što se jako emotivno vežem za stvari, koje za mene imaju vrijednost memorije, ali ne mogu to izbjeći. Međutim, više nemam potrebu posegnuti za novim, premda sam svjesna da ono što nosim ima određeno trajanje i s vremenom će se trebati zamijeniti. Ne veseli me to baš. Kod odijevanja mi, kao i u prostoru življenja, teško padaju promjene – kao i kod ‘habitusa’, tako i sam ‘body habitus’ – odjevni predmeti kao dio svakodnevice, predmeti u kojima živim, koji su mi zaštita – za mene mora imati nekakvu stalnost, trajnost, sigurnost… Svaka promjena je i promjena energije, pa često u mom slučaju iziskuje dugotrajnu prilagodbu.

oos_vanchaaa id_2

S jedne nas strane mainstream mediji bombardiraju pravilima odijevanja, sezonskim trendovima i ‘zabranama’. S druge, postoji niz kritičkih pokušaja da se odijevanje (a onda i moda) demokratizira, podsjeti ljude da je odjeća tu zbog nas, i da svatko može birati štogod želi dok god se u tome dobro osjeća. Gdje su tvoje privatne granice, i gdje ih, u teoriji, u svojoj glavi postavljaš drugima?

_ Ono što najviše cijenim (i čemu se nastojim približiti) jest osjećaj da je druga koža prirodna, nenametljiva i u skladu s onim iznutra. Da se vidi vlastita ‘ruka’. Vremenski intervali u kojima se mijenja nešto što je u jednom trenutku sveprisutno, pa se nakon pretjeranog konzumiranja ponovno vrati ili ne vrati, posve su mi nebitni.

OOS zagovara prihvaćanje različitosti i prije svega samog sebe, kakav je tvoj odnos prema tvom tijelu?

_ Promjenjiv. Varira jako, ovisno o psihološkim i fizičkim promjenama, odnosno o njihovom intenzitetu i ravnoteži. Svjesna sam da je sve stvar percepcije, a ponajviše to kako vidimo i prihvaćamo sami sebe. Imam faze kada se volim i ne volim. To raste i pada, u posljednje vrijeme u sinusoidama. Radim i na tome.

Da li se, kako i zašto tvoji matični interesi manifestiraju na polju odijevanja i mode? Drugim riječima, kako oni mogu doprinijeti razvoju i proširivanju (tematskom, diskurzivnom) pisanja o modi?

_ Svi interesi, znanja i iskustva (kakva god ona bila) sigurno utječu na percepciju. Ako govorimo o modi, ne mora to nužno biti samo estetsko iskustvo, već na svim razinama, pa mi je teško staviti prst na nešto što povezuje moje promišljanje o arhitekturi i modi, filmu i modi, glazbi i modi… No interdisciplinarnost u promišljanju svakako je prisutna.

oos_vanchaaa id_3


D.I.Y._Turban


ON OTHER_Tatau

Tatau je priča o motivima tradicijskih tetovaža koje sam detaljnije upoznala kroz doktorat Maria Petrića “Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda : karakteristike, uloga i porijeklo”. Doktorat je nastao davne 1973. godine  kada je u etnologiji još uvijek intenzivno prisutan smjer etnološke kartografije pa autor teži mapirati pojedine aspekte tetoviranja (motivi, simboličko značenje, načini tetoviranja i sl.) Pomno pobrojane i strukturirane motive tetovaža iz doktorata slobodno sam prenjela na dva metra žutice.

03

02

05

04

08

 

06

07

 

09


OUTFIT_0214

ONOTHERSKIN1_5438

ONOTHERSKIN2_5457

ONOTHERSKIN3_5453

| kapa: Arrogant Cat | haljina: Cheap Monday | skinice: Amadeus | cipele: Cheap Monday |

ONOTHERSKIN4_5495

ONOTHERSKIN5_5482

ONOTHERSKIN6_5511

| kapa: Arrogant Cat | haljina: Cheap Monday | vesta: SHS+diy | skinice: Amadeus | cipele: Cheap Monday |

ONOTHERSKIN7_5514

ONOTHERSKIN8_5538

ONOTHERSKIN9_5531

| kapa: Arrogant Cat | haljina: Cheap Monday | skinice: Amadeus | cipele: Dr. Martens second hand |

Tri outfita s tri zajednička elementa koji se ponavljaju. Uši, haljina i skinice plus dva para cipela i jedna diy vesta napravljena od dvije, kupljene u second hand shopu na akciji sve po 5 kuna. Mračne uniforme za par sumornih dana provedenih na putu početkom veljače. Težak život. Sintagma koju često koristim kao ironiju ili istinu. Prosječno zainteresiran promatrač neće preispitivati iluziju.

Snimljeno isti dan na istom mjestu. Opcija fotkanja u realnom vremenu, svaki dan na istom mjestu u isto vrijeme, imala je preveliku primjesu rutine. Nedostajao je efekt iznenadjenja, neizvjesnosti, kaosa i drame. Falio je vjetar.

ONOTHERSKIN0214


ON OTHER_ (želim biti) Zaposlena djevojka

… i znam da nisam jedina… Razmišljajući o novom tekstu koji bih napisala, u skladu s blogom koji se bavi modom i njezinom društvenom ulogom (između ostalog), htjela sam pisati o modnim pravilima poslovnog svijeta i sve što ona podrazumijevaju, no to ostavljam za sljedeći put. Danas – let’s talk business!

Danas je 8. Mart, Dan žena, za kojeg se često smatra da mu je začetak u prosvjedu tekstilnih radnica u New Yorku 1857. koje su zahtijevale veće nadnice i bolje uvjete rada, dok drugi tu informaciju osporavaju, tvrdeći da je to pokušaj odvajanja Dana žena od komunizma i pridavanja mu internacionalnijeg karaktera. Utemeljen na stvarnosti ili legendi, nije zapravo ni toliko važno, no poznato je da je prvi međunarodni dan žena obilježen 19.03.1911., a od 1914. slavi se osmog ožujka – te godine u Danskoj, Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. 1917. godine prosvjedi i štrajkovi koji su se održavali u Sankt Petersburgu na Dan žena bili su okidač Februarske revolucije. Za razliku od svojih revolucionarnih početaka i ideala, današnje poimanje tog praznika svodi se uglavnom na konzumerizam: čestitke, cvijeće i savjeti „čime se počastiti za Dan žena“.

Osim povijesne, ovaj dan je za mene i od osobne važnosti jer je to dan moje promocije; dan, koji premda sam se odupirala prisustvovanju ceremoniji, ipak pokleknula pod pritiskom roditelja, kako bi stavili svečanu točku na i mog (dosadašnjeg) školovanja. I ne mogu reći da nisam uživala – to je bio dan posvećen meni, mom trudu i uspjehu. Dan kada se činilo da se (barem na papiru) ostvarila rečenica koju smo toliko slušali u gimnaziji od strane profesora: „Vi ste budući intelektualci!“ Uvijek mi je zvučala ozbiljno, pomalo i prijeteće, nabijena nekom težinom, odgovornošću (prema društvu, u budućnosti) koje tada nismo bili svjesni. Ona je služila i kao pedagoška mjera, uspostavljanje autoriteta pojedinca nad (raspuštenom i uglavnom nezainteresiranom) većinom – stvaranjem dojma da se radi o privilegiji čuti tu informaciju na satu filozofije/zemljopisa/sociologije… No, veliki je nesrazmjer između budućnosti za koju su nas pripremali i sadašnjosti u kojoj živimo, desetak godina kasnije. Svi razredni kolege su, moram pohvaliti, visokoškolski obrazovani: oko četvrtine razreda živi i radi u inozemstvu, dio se tamo (barem neko kratko vrijeme) i školovao, samo dvoje su roditelji, a oni koji smo ostali ovdje radimo ili ne radimo, statistika je nestalna. Jesmo li ili nismo u međuvremenu i postali intelektualci, teško je reći. A uostalom je i nevažno, jer je ta „važna i privilegirana“ uloga intelektualca koju smo trebali preuzeti s vremenom postala nevažna.

2013

2013

Ostalo je samo tjedan dana do završetka mog stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, nakon kojeg mogu zaključiti: premda se financijski nisam baš usrećila, bogatija sam za par prijateljica, nešto životnog iskustva i radnog staža. No opet sam na početku, gdje sam bila i 365 dana ranije. Ali godinu starija i pesimističnija.

2014

2014

Svakodnevno provjeravam oglase koji se nude: rad na određeno, stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, volontiranje… I pitam se: koliko još? Koliko godina osposobljavanja je potrebno da bi napokon bili sposobni, koliko puta se treba početi ispočetka, koliko mjeseci na burzi prije nego što svi spakiramo kofere i odemo u inozemstvo? Danas se, nažalost, češće čuje da je netko dobio vizu i radnu dozvolu nego ugovor na neodređeno. I stvari ne izgledaju optimistično: novi Zakon o radu omogućava da se broj radnih sati tjedno penje na 56! I premda se ta ideja opravdava fleksibilnošću (jedan tjedan 56, sljedeći 24 sata rada), treba biti na oprezu od fleksploatacije – jer u strahu od gubitka posla ili ne produljivanja ugovora, rijetko tko će se usuditi izboriti za svoja prava. Prava koja se ionako svakodnevno, postepeno sve više smanjuju. Radno sposobni, ali kreditno nesposobni, u iščekivanju prilike pristajemo na razno-razne poslove i sve je još nekako podnošljivo s 28, no što s 38? 48? 58? Poljuljanog samopouzdanja pristajemo na loše financijske uvjete i privremene ugovore, na stručna osposobljavanja za radna mjesta koja se ne otvaraju i očekuje se da na tome budemo zahvalni – i prije nego što uopće uđu na tržište rada, mlade se tretira kao tehnološki višak. Radna politika u kojoj su prava radnika sve ograničenija, a oblici zapošljavanja nesigurniji, nemaju negativan utjecaj samo na ekonomsku sliku pojedinca ili domaćinstava, nego i na psihu (osjećaj nesigurnosti, depresije, besperspektivnosti), društveni život (ne želim ovaj tekst pretvoriti u osobnu žalopojku, ali veliki dio mog društvenog života svodi se na skajpanje i chatanje s raseljenim prijateljima) i budućnost općenito – u vremenima financijske nesigurnosti rijetki će se usuditi pomišljati na zasnivanje obitelji, a tako daleku budućnost kao ostvarivanje prava na mirovinu da ni ne spominjem. Sve te promjene dovode do stvaranja nove klase – prekarijata.

Srđan Kovačević - iz serije "Prije odlaska"

Srđan Kovačević – iz serije “Prije odlaska”

Upozoreni smo i na načine na koje su osobito žene pogođene novim pravilima na tržištu rada: osim diskriminatornog pogleda na ženu u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima kao na bombu čiji biološki sat otkucava i pitanja o bračnom statusu i planiranju obitelji, ugovor o radu na određeno omogućava naprosto ne produljivanje istog nakon njegovog isteka (što je osobito problematično u slučaju trudnoće)… Predlažem da detaljnije o tome čitate ovdje.

prednost muškarac

Korak naprijed, dva natrag… koliko ćemo još puta morati voditi još davno dobivene bitke? Zašto je 8+8+8 uopće dovedeno u pitanje? Svemu usprkos, a zahvaljujući vjerojatno baš svojoj mladosti, naivnosti i neiskustvu, pokušavam ostati optimistična i pouzdati se u sebe i svoje sposobnosti. Tako da ću sada napraviti nagli rez u tekstu jer moram prevoditi CV, pisati motivacijska pisma i slati molbe na oglase za koje sam kvalificirana, nekvalificirana i prekvalificirana. Pa ako čujete za neki posao za mladu, visokoobrazovanu ženu koja govori nekoliko jezika, zna raditi s ljudima, voli timski rad i obožava umjetnost i književnost, a zna taj entuzijazam prenijeti na druge, javite!

I za kraj, uzevši sve prije rečeno u obzir, mogu reći samo:

Drage žene – sretno!

vizuali: internet, privatno


MALE FASHION_Suvišnost rȍda

Ili, kako to časopis Dazed & Confused  pita u naslovu: “Is fashion over gender?

01cc Yannis Vlamos / InDigital | GoRunway

S radom J. W. Andersona susreo sam se prvi put kroz njegovu jesensku kolekciju za 2013. godinu. Sjećam se da mi je ptrkrl poslala jednu fotku s revije koja mi je bila genijalna na nekoliko razina, a moja oduševljenost intenzivirala se s posljednjom muškom kolekcijom. Ili, da budem precizniji, “muškom”. Opsjednutost klasifikacijama ionako je karakteristika modne industrije. (Mala digresija: vrhunac te opsjednutosti bila je razdioba inače uniseks kolekcije Rad Houranija na mušku i žensku, a kriterij je bio spol modela koji je nosio tu istu uniseks odjeću.)

02cc Marcus Tondo / Indigitalimages.com

Jedna od razina, koja je i istaknutija u najnovijoj kolekciji jest odsustvo odjeće koju bi stereotipno automatski kategorizirali kao žensku zbog odsustva muškog ekvivalenta. Top, na primjer, ili haljina. (Ali ne i suknja, jer imamo kilt suknje i ne-kilt suknje).

Započnimo s hlačama. Svih 39 modela nosi uglavnom crne hlače, uz par obojenih iznimaka s uzorcima. Gornja odjeća uključuje košulje, sakoe/kapute s par manje klasičnih odjevnih predmeta poput geometrijske tunike ili nekih vrsta pelerine. Zvuči li vam ovo kao neka groundbreaking kolekcija koja ruši sve manifestacije rodnih obilježja? Vjerojatno i ne, ali vrag je u detaljima.

cc Marcus Tondo / Indigitalimages.com

U prošloj kolekciji detalji su bili volani, u ovoj su još bolje skriveni; odnosno zbog ne-direktne reference na karakteristični ženski ukras (volane), u prvi plan dolaze suptilnije odrednice. Sve hlače rezane su malo iznad gležnja, a one najkraće ne prelaze pola dužine između gležnja i lista. Skraćivanjem hlača dodatno su se naglasile platforme na cipelama. Inspirirane disco scenom 70-ih, ni njih ne možemo svrstati u strogo žensku obuću baš zbog te očite povezanosti s vremenom u kojem su platforme bile uobičajene i na muškarcu.

03cc Marcus Tondo / Indigitalimages.com

Nakon otvaranja kolekcije s nekoliko džempera i tunika, na red su došle i košulje/majice. One su također jednostavnih oblika bez preočitih detalja. Ali, odrezani rukavi i blago prevelika kragna koja naglašava umjereni dekolte koji je gotovo beznačajno veći od klasične majice s V-izrezom suptilno evociraju ženstvenu formu. Naravno, onu stereotipnu. Smatram da je taj detalj ključan u cijeloj priči: iako suptilan, u cjelokupnom looku stvara dovoljan kontrast da ostavi dojam apsolutnog kršenja konvencionalnih rodnih obilježja odjeće. Paradoksalno, u isto vrijeme je i u skladu s njima, čime kolekcija dobiva novu dimenziju.

04cc Marcus Tondo / Indigitalimages.com

Na svakom modelu priča se ponavlja: detalji na odjeći isprva kontrastiraju prividno inherentnoj muževnosti nekih predmeta (hlača); da bi na kraju ostavili dojam skladnosti s tim istim odjevnim predmetima.
Izjava Andersona koja glasi: “It’s not gender for me, it’s just clothing” može poslužiti kao objašnjenje tog paradoksa.

Ostatak kolekcije možete pogledati ovdje.


D.I.Y._Torba 1,61…

onotherskinDIY2300

Torba iz nedavnog outfita također je bazirana na ikosaedru. Za razliku od prošlog puta gdje je ikosaedar bio odrezan dvama ravninama, ovaj put sam posložio dva ikosaedra jedan na drugoga i iskoristio samo nekoliko stranica za definiranje torbe. PDF kroja možete skinuti ovdje, a za izradu je potrebno osnovno znanje baratanja šivaćom mašinom.

onotherskinDIY2402-2

Ikosaedre sam položio tako da pod dodiruju jednim bridom, a dva trokuta koji dijele taj brid uzeo kao bazu. Osim njih na slici je i par trokuta u sredini koji je ti uz estetskih razloga, te par na vrhu koji definiraju otvor torbe. Spajajući odgovarajuće vrhove parova trokuta definirali smo oblik torbe.

onotherskinDIY2402-4

Kroj se sastoji od 10 likova koje sam zbog jednostavnosti označio slovom i brojem. Četiri čine prednji dio, četiri stražnji i dva bazu.

Šivanje sam započeo s bazom i spajanjem trokuta B1 i B2.

Sljedeći je korak prednja strana, odnosno spajanje lika P1 i P4; a zatim spajanje P2 i P3; te na posljetku spajanjem sva četiri lika u cjelinu.

Isti postupak vrijedi i za stražnji dio (prvo P7 i P5, zatim P8 i P6, te spajanje u cjelinu)

Nakon toga spojio sam prednji i stražnji dio s bazom; odnosno B2 i P2, zatim B1 i P1, nakon toga drugi krak B1 i  P5, te B2 i P6.

Na posljetku sam zašio rubove prednje i stražnje strane zajedno.

Ručka je obična traka prišivena za otvor.