ON OTHER_Malo o kiču i o tome kako mu je ponekad teško izbjeći

Postoje životne situacije, čak štoviše česte, koje od nas zahtijevaju specifično ponašanje, kao i određeni izgled i tip odjeće. Vjenčanje svakako predstavlja par excellance primjer jedne takve situacije s vrlo strogim nepisanim kodeksom pravila vezanim uz vizualnu pojavnost, kako mladenaca, tako i svatova. Ta pravila bez sumnje počivaju na nizu uvriježenih predodžbi koje o braku naša kultura stvara i koje gaji kao dio temelja općih vrijednosti. Ujedno je to i jedna od sve rjeđih ‘službenih’ prilika u kojima se privatno i javno prepliće uz maksimalnu i sveopću afirmativnost. Kiču sentimentalizma koji prati gotovo sve oblike sklapanja braka, institucije i dalje često tumačene kao zavjetovanje i ultimativan iskaz emocija partneru (a ustvari je, ogoljela, tek potpisivanje društvenog ugovora i oblik uređivanja socijalno-pravnih odnosa) nemoguće je izbjeći, pa čak i kada se svjesno oko toga potrudite.

Svjedoči tome i naš primjer. Krajem upravo izmakle godine, na datum koji već sam u sebi posjeduje svojevrsnu duhovitu pretencioznost zbog repetitivnog slijeda triju brojki (20.12.2012.), M i ja smo jedno drugome izrekli “da”. Ili, preciznije, “pristajem”. Vrlo tiho (i doslovno i metaforički), bez velikog razmišljanja, pripremanja, bez prethodnog informiranja drugih o događaju, nastojeći izbjeći moguću pompoznost. Neću dužiti o svim mogućim razlozima za odluku o (takvom) stupanju u brak, kao što neću pisati niti o samom procesu sklapanja braka. Neću razglabati niti o tome što se točno promijenilo u našem odnosu i u našim životima nakon sudbonosnog datuma (jedina krupnija i vidljivija promjena uslijedila je tek 4 dana kasnije kada je, posve nevezano i slučajno, u naš život i u naš stan ušlo (još jedno) malo crno mače). Ovo neka bude prilika u kojoj ću se osvrnuti isključivo na ono što sam odabrala kao svoju ‘vjenčanicu’.

Postoje prilično čvrste predodžbe kako nevjesta treba izgledati (bez obzira na brojnost varijacija tih predodži), no kako su one uglavnom u popriličnoj neslozi s mojim vlastitim preferencijama kada je u pitanju odjeća, odlučila sam načiniti svojevrstan odmak. Međutim, pomalo spontano dogodilo se to da su one do neke mjere u mom (ipak pomno odabranom) outfitu bile prisutne, pa makar i u pomalo izvrnutim formatima. Što od tradicije zadržati, a čega se ‘riješiti’? Nezamislive su mi bile samo dvije stvari: a) pretjerano ‘svečana’ odjeća, i b) vjenčani buket; jer zašto bih, zaboga, usred bijelog dana, u rano poslijepodne, gradom hodala odjevena u nešto primjerenije sitnim noćnim satima? Cvijeće mi se također činilo kao potpuno nepraktičan i suvišan detalj (na stranu njegova simbolična uloga u tradicionalnom vjenčanju, koje se najčešće niti ne prisjeti na današnjim svadbama), tim više što bih se s buketom cvijeća osjećala kao da idem prijateljici na rođendan, primjerice, dok bih u prostoriji matičnog ureda vjerojatno samoj sebi izgledala kao maškara. Pomalo ‘muške’ hlače doimale su se kao duhovito rješenje zbog izvrtanja identiteta mlade i mladoženje (odnosno, općenitije, tradicionalnih socijalnih identiteta žene i muškarca koji se službeno samo po(u)tvrđuju činom vjenčanja), posebice stoga što sam im prirodala i cipele koje su samo svojom veličinom (br. 38, op.a.) ‘ženske’. Gornji dio činila je bazična tanka majica dugih rukava te preko nje Stolnikov komad koji se kopča na leđima, zbog čega sam – khm – prilikom odijevanja, u potpunoj bespomoćnosti i panici uzrokovanoj posvemašnjim kaosom kašnjenja, morala potražiti tuđu pomoć (referenca na stezanje korezeta kao tipičan ‘ženski’ element bila je potpuno slučajna, ali time zanimljivija). Bijela boja, kao jedan od segmenata iz tradicionalnog repertoara, ograničena je na detalje (i to većinski one leđne), a bazični dio činila je crna i tamnosiva boja, moj koloristički ‘comfort zone’.

onotherskin_20122012

Potpuno bijeli outfit, kao svjesno poigravanje i pretjerivanje s konceptom ‘mladenke u bijelom’, dogodio se tek nekoliko sati kasnije, na tematskoj ‘bijeloj’ proslavi koju su za nas, ali i u razne druge i tuđe časti, organizirali divni D i V. Zaslugom I, P i H, koje su se pobrinule da u bijelom ne budem samo polovično, u tu sam klasičnu ‘vjenčanu’ boju bila odjevena od vrata do pete.

Ipak, unatoč svim (a)tipičnostima, zaista ne bih mogla ustvrditi da sam izgledala neobično ili čak avangardno za jednu mladenku. Naprotiv, potrebi za dotjerivanjem, pa i u minimalnoj mjeri, potrebi da se ipak izgleda malo drugačije nego ‘svaki dan’, makar to bilo vidljivo mahom samo u detaljima poput crvenog ruža, nisam izbjegla. Niti sam izbjegla upisivanju ‘poruka’, ‘značenja’ u ono što nosim, nastojanju da ono ‘komunicira’ određeni identitet, kako je prethodno opisano, te činjenici da je to ipak bilo u nekoj korelaciji s kičastim vjenčanim outfitima kakvi se kao tipični pojave pred našim očima čim netko izgovori riječ “vjenčanje”. Isto tako, ni jedno od nas dvoje nije izbjeglo tremi koja se pojavila neposredno prije ulaska u dvoranu, uz svo prethodno mantranje o inzistiranju na ‘opuštenom karakteru čitave situacije’. Nismo mogli izbjeći niti drugim kičastim elementima – od golemih tapeciranih naslonjača u dvorani, u koje smo naprosto utonuli, popratne sentimentalno-svečane glazbe s cd-playera, pomalo odgojnog i tendencioznog karaktera matičareva govora (u skladu s ritualiziranim obrednim obilježjima čina vjenčanja), pa do prvog bračnog poljupca i pljeska malobrojnih uzvanika – ukratko, svemu onome suvišnom što pažnju odvlači s jedine ključne stvari zbog koje smo tamo i došli, a to su ukupno 4 potpisa na jednom papiru. I znate što? Svidjelo mi se, iako inače manje-više uspješno izbjegavam sve proceduralne, formalizirane situacije koje zahtijevaju da budem ‘u fokusu’. Svidjelo mi se, unatoč (a možda upravo i zbog) smiješnog momenta osvješćivanja činjenice da se, premda se sve oko nas (a pomalo i mi sami) trudilo biti ‘svečano’, nalazimo na svojevrsnoj ‘pokretnoj traci’ mladenaca, jer – naime – prije nas je upravo izišao jedan par, a sljedeći već čeka na ulazak. No 15 minuta ‘mladovanja’ i tako je taman.

onotherskin_20122012_

Dakle, vjenčanje je doista situacija u kojoj je pretjerivanje ne samo dozvoljeno, nego najčešće i poželjno. Ne samo ono materijalno (njega smo vlastitom odlukom izbjegli jer je kupovanja novih odjevnih predmeta bilo samo u tragovima, tako da se dogodilo još jedno simpatično izvrtanje: umjesto ‘jedne stare stvari’, kako praznovjerno pravilo zahtijeva, na meni je samo jedva stvar bila nova), nego i sentimentalno. Oprostit ćete mi stoga na malom izljevu s kojim ću ovaj post, uz jednu kičastu pjesmu, posvetiti mom novopečenom, sada i od države priznatom životnom partneru, mom su-drugu, s kojim odsad ne dijelim samo interese, životni prostor, zajedničku povijest, planove za budućnost, nego čak i – imovinu. I sve to dijelim i dijelit ću rado. Odjeću mu, doduše, ipak ne dam.

| majica: COS | prsluk/bluza: Stolnik | hlače: I-gle | cipele: Dr. Martens |

gornja fotografija (i obrada): M.K.

donja fotografija: B.P.

Advertisements

16 Comments on “ON OTHER_Malo o kiču i o tome kako mu je ponekad teško izbjeći”

  1. samotna šetačica says:

    Čestitam! :) Konvencijama usprkos – ili ipak pomalo u skladu s istima, u sitnicama koje si sama prepoznala – bila si prekrasna mladenka i baš djeluješ veselo na slikama. A to je ipak najvažnije. :)

  2. hahahah zakon <3 čestitke, usput i ovaj outfit na prvoj fotki je mrak, ja bih ga rado furala svaki dan samo bih promijenila obuću u neke uže čizmice i to je to ;)

  3. petriza says:

    miško! divna ti i očekivano divan tekst!

  4. Glorija says:

    ohooo cestitam :) nisam imala pojma da si se i ti udala. vidila sam slike na fejsu, ali nisam povezala :F
    krasni ste bili <3

  5. xavierkat says:

    Ja sam kao nešto načula (hm, hm…), ali sad kad je ‘javno’ smijem i čestitati :) <3
    Divna si bila, stvarno – a i tekst mi je odličan (posebno sam se, cheesy kakva već jesam, rastopila na ovaj zadnji dio) :)

  6. doli says:

    savrsen outfit, cini se i bas udoban :), frizura je san :oOoo

  7. Lidač says:

    joj, ovo je prekrasno. zastala mi je knedla u grlu na ovaj zadnji odlomak. sretna sam što na svijetu, i to meni tako blizu, ima ljudi kao što ste vi. baš ste me razveselili, eto. čestitam :)

  8. Dijana says:

    Upućujem iskrene čestitke! Upravo sam otkrila ovaj blog i jako mi se dopada stil pisanja. Zaista a ukusom i visokom količinom objektivnosti, zaista sve pohvale za ovaj page! ;)

  9. […] est omen) i ja obilježit ćemo prvu godišnjicu braka (pisah nešto o tome u svom prvom postu ovdje). I nerijetko se, s obzirom da se ipak većinski krećem u krugu emancipiranih i većinom […]


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s