ON OTHER_Dom i bez njega: što uzeti i što ostaviti

howl's moving castle

    Howl’s Moving Castle (2004)

Siječanj, monokromno i okrutno realan, nekako uvijek potencira misaone inventure. Potencira refleksije, analepse, poglede unatrag na događaje koji su obilježili prošlu godinu. Osim jedne radikalne životne promjene- odlaska na život u inozemstvo, uviđam da u istom razdoblju promijenila četiri životna prostora. Četiri prostora: obiteljska kuća i njezino napuštanje; prvi vlastiti stan; posuđeni stan u inozemstvu i konačno prvi vlastiti stan u inozemstvu u kojem se, po svemu sudeći, također neću predugo zadržati. Valjda svjesna da je on privremeno rješenje, u njega nisam upisivala djeliće emotivnog života, identificirala ga svojim. Iako, on jest najbliže definiciji doma.

Mnoštvo stanova, ali bez doma, kuće.

Demonstraciju nepostojanja istog osjetila sam boraveći u Zagrebu tijekom zimskih praznika. Gdje se vratiti kada dođeš kući? „Prirodan“ odabir bio je obiteljski stan u kojem postoje uspomene, bliski ljudi, sigurnost. Između ostalog, on je mjesto gdje još jedino postoje moje stvari, moja odjeća. No, to se pokazalo poprilično naivnim vjerovanjem- osobne stvari  iz moje sobe bile su kirurški odstranjene kako bi dale mjesta nastavku života moje obitelji. Moj dom bio mi je stranac. Taj osjećaj je bio vezan uz sliku, predodžbu doma kojeg su činile stvari onako kako sam ih napustila.

Pada mi na pamet Chalayanov performans Afterwords iz 2000. Iako je jasno politički intoniran, baveći se iskustvima transnacionalizma i  identiteta, na univerzalnoj značenjskoj razini s njime se često poistovjećujem. Odijevanjem modela u navlake za stolce ili stol, Chalayan je doveo odnos tijela i prostora do emotivnog apsurda. Napuštanje doma (prisilno ili svojevoljno) uvijek je  traumatičan proces u kojem gotovo da antropomorfiramo prostor.

afterwords

          Hussein Chalayan, Afterwords (2000)

Pišem i razmišljam o prostoru kao o drugoj/trećoj koži- gdje je primarna funkcija i odjeće i prostora pružanje zaštite i utočišta. On jednako kao i odjeća obavija tijelo. Ali  kada/ako izaberemo život bez „doma“ tj. stalnog upisivanja značenja u prostor, tada se javljaju drugačija organizacija svakodnevice i prioriteti.

Prije svega, ne postojanje fiksnog prostora ne dozvoljava posjedovanje mnoštva stvari, na neki način oslobađa od materijalnog. Cijeli život bi trebao stati u kofer ili dva. Ili aerodromskim standardima rečeno, život je ono što ti stane u 23 kilograma prtljage propisane pravilima aviokompanija.  Dakle, potrebna je jasna vizija onog što ostaje, a što ide.

Bez fiksnog doma, knjige se pretvaraju u pdf izdanja, a Dropbox je moj novi ugradbeni ormar. Glazba ili filmovi računaju se s obzirom na veličinu memorije. Koliko god to banalno zvučalo, ali socijalne mreže postaju mi jedino fiksno mjesto. Mjesto koje naslućuje ljude, realizira potrebu za ljubavi ili bliskosti. Sve svoje nosim u svojem kompjuteru. Potrebno je apstrahirati potrebu za stvarima (pretvoriti ih u virtualno), ali ostaviti apstrakciju utjelovljenu u sjećanjima i emocijama.

Takva pozicija redefinira i smisao odjeće, potražujući načine na koji može  korespondirati s činjenicom nepostojanja doma. Ona je zadnja materijalna instanca koju nosimo sa sobom. Odjeća mora imati potencijal adresiranja potreba „urbanog nomada“ inkorporirajući ideje mobilnosti, zaštite i identiteta. Fast život traži fast odjeću. Promjenjivu, zamjenjivu, fleksibilnu, što lakšu, sezonsku. Ne postoje idealni elementi u garderobi poput najdraže haljine ili druge jakne jer uz stalna mijenjanja točki, to jednostavno nije praktično.

Tek gubeći fizički dom, u stanju smo svjesno svoditi stvari na minimum te redefinirati moduse življenja i osvijestiti vlastito tijelo. Redefiniramo i vlastite slobode, pa bile one vezane i uz internet ili kamp kućicu, posve je svejedno.

Advertisements

11 Comments on “ON OTHER_Dom i bez njega: što uzeti i što ostaviti”

  1. xavierkat says:

    Predivno!
    Delomično sam imala osjećaj kao da sebe čitam (samo ja to nikad ne bih ovako lijepo napisala), posebno na ovom dijelu o nemanju fiksnog doma; nisam osoba koja baš puno drži do ulaganja u životni prostor u smislu ‘stila’ ili čistog ‘imanja’, ali u zadnje vrijeme sve više razmišljam o tome kako ‘moj’ stan, u kome živim, uopće ni po čemu ne oslikava mene (osim što je uvijek pomalo kaotičan, ali to bih, priznajem, radije ostavila negdje neko uzela kao svoj trademark :)). A kako je ‘tradeoff’ uvijek između toga da stan bude (i) moj ‘stranac’, i toga da ću se možda sutra morati ponovno spakovati, i neću znati kamo bih sa stvarima koje ispunjavaju prostor i personaliziraju ga, redovito pobjeđuje prva opcija, i moj dom i ja kao, zapravo, estetski stranci. Doduše, odjeću ne dam, nju i dalje biram po preferencijama, ali definitivno je ima sve manje i manje, iz istog razloga :).

    • samotna šetačica says:

      Potpisujem Xavi. I dodajem da neimanje stalnog doma ima i jednu veliku prednost, a to je dobra lekcija iz toga što nam – od mase stvari koje posjedujemo – uistinu nešto znači. Pražnjenje ormara pred odlazak u London na godinu dana meni je bilo divno iskustvo, nakon što sam shvatila da u njemu visi velika količina odjeće koju – realno – ne bih poželjela ponijeti niti obući tamo gdje idem. Naravno, nešto mi je od toga bilo uistinu lijepo, no na kraju dana nepotrebno i time je završilo svoj ‘život’ u mom ormaru i uselilo u tuđe, proslijeđeno nekome tko je s tim stvarima uistinu imao za ispričati neku stilsku priču. A to je dobar osjećaj. :)

  2. MR. mr says:

    bas si lijepo napisala

  3. ptrkrl says:

    kampica ce biti moj dom <3 citajuci tekst i komentare po fejsu shvatila sam da ni ja vise nemam dom u smislu mjesta gdje se uvijek mozes vratiti. prije vise od tri godine otisla sam iz svoje sobe u roditeljskom domu s jednim eastpak ruksakom. fast foward u 2013. ta soba vise nije 'moja'. starci su bas kao i ja otisli u podstanare, a sve moje stvari koje su ostale kod njih na 'cuvanju' dok se ne skrasim, preselili u sobicu kod bake. trenutno smo u nasem cetvrtom podstanarskom stanju i dok ispucavam frsutracije ciscenjem kuhinje uvijek se sjetim nessinih komentara o ciscenju kao osvajanju prostora. i to mi se cini tako apsurdno, jer taj prostor nije moj niti ce ikada biti i vec sutra mogu biti u situaciji da moram traziti novi privremeni prostor za zivot. ironicno, u tim prostorima koje ne zelim cak ni privremeno posvojiti provodim vise vremena nego u odjeci koju tako pomno biram i u kojoj se osjecam kao ja. zato ne osjecam griznju savjesti kad potrosim hrpu para na robu umjesto da odem u ikeu, kako me upucuju.

    • petriza says:

      navijam def za kampicu, i vrijeme joj je da uđe u tvoj (vaš) život. tek sam zapravo sada (u ovih godinu dana) zapravo shvatila o čemu ste ti i nessa pričale kada bi pričale o stanovima…čišćenje je svakako prvi korak u prisvajanju prostora- i svijest da ga onda kasnije možeš čistiti kad ti se da :)

      • ptrkrl says:

        sinoc sam rekla robertu da bi kampica bio savrseno prikladan poklon za moju diplomu :D i dosla do zakljucka da bi trebali nabaviti i prikolicu koja bi onda sluzila kao moj walk in ormar :D

  4. petriza says:

    drage xavi i samotna, hvala na komentarima, crvenim :D! uvijek mi je sjajno kako tekst nikada nije završena, hermetična tvorevina nego se uvijek nastavlja u inteligentim komentarima, poistovjećivanjima i dijeljenju iskustava! samotna, svakako jako dobro rečeno “dobra lekcija iz toga što nam – od mase stvari koje posjedujemo – uistinu nešto znači”. tu tek nužnost situacije uči praktičnosti i vježba želju za neposjedovanjem. iako xavi, ti si to također jako lijepo napisala! o odnosu emocionalne angažiranosti u prostoru jako volim čitati Bachelardov Poetics of Space, daje zaista dobre vizure na stvari, predlažem!

  5. hiPop says:

    bas sam uzivala u tekstu (kao i uvek, doduse :)

    povremeno se zaista treba odzumirati, pogledati koje su to stvari(skin) koje nas definisu, a koje su one koje nas opterecuju, i odstraniti ih. pravljenje spiskova ‘sta bih spasio u slucaju pozara’ je zdravo, prociscujuce…bez pravih prioriteta ne mozemo imati uvid u to ko smo, vec smo plivati u nekom nedefinisanom prostoru, zatrpani nepotrebnim…

    ja inace imam konstantan strah – sta bi bilo kada bih morala negde na godinu dana, koji bi to prioriteti stali u 23kg kofera? Strah koji moram da naucim da hendlujem.

    jos jednom – hvala sto ste mi ulepsali vece ovim tekstom <3

    http://hypemyhip.blogspot.com/

    • ptrkrl says:

      ja imam konstantan strah od nekakve prirodne katastrofe poput potresa ili pozara. i konstantno radim mentalne popise stvari koje bi strpala u torbu u tih par minuta prije neg izletim iz stana :D iako, ljetos sam bila u situaciji u kojoj sam brijala da ce nam auto eksplodirati. u gepeku su bile moje najdraze cipele s krilima i još nekoliko jako dragih komada. u tom momentu sam samo htjela spasit zivu glavu. bilo me briga za te stvari :)

      • xavierkat says:

        Ja sam se prije par godina (još dok sam mlada bila, jel’ :D) našla u situaciji da smo u autu čekali u koloni, dok je ekipa vatrogasaca okružila naše malo idilično selo na moru, pokušavajući ugasiti vatru prije nego zahvati i naše kućice; to je još bilo jedno od onih teenagerskih ljeta, kada se na more nosio cijeli kofer a u njemu pola ormara (da bi se na plažu na kraju svaki dan išlo u istom, ali to je već druga priča) i sve najdraže stvari, od trenerke do walkmana. Sjećam se kako mi je tada postalo jasno da gubitak odjeće zapravo i nije neka tragedija: u mojoj glavi, poslije scenarija u kojem je sve izgorjelo, nedostajali su mi dokumenti, neke potpuno bezvezne sitnice (veš! :D)…ali ne najdraža trenerka ili omiljene hlačice :). Zapravo, te stvari (meni) fale puno više u nekim privremenim situacijama, recimo kad se nađem u novom gradu, a u koferu sve gluposti, i za izlazak (mislim da) nemam što lijepo obući; ali to je puno više stvar neke moje unutarnje nesigurnosti, potrebe da si odjećom ‘dodam’ nešto intrigantno, nego zaista želje za baš tim određenim stvarima :)

        Ali super mi je ova misaona igra s 23kg kofera :); nisam nikad probala, ali dok ovo pišem gledam svoj otvoreni ormar (nema vrata, pa mu ne mogu pobjeći i da hoću), i odmah mi upada u oko diskrepancija između ‘voljenja’ i ‘nošenja’ – ono što najviše volim, najmanje nosim, i već vidim da bih sa sobom nosila 23 kg basic stvari, a moji mali luksuzi (baš me sad ljutito promatra ona luster – suknja dok ovo pišem :)) bi ostali doma :); ali dobro, ja sam takav nekakav suludi praktičar kad je odjeća u pitanju, da mislim da moj slučaj za ništa nije reprezentativan :)


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s