ON OTHER_Pussy Riot ili ima li aktivizam svoje lice?

Russia - Portraiture - Pussy Riot

via: undertheradarmag.com

Iako nisam uspjela u namjeri da pokladno vrijeme na OOS-u obilježim jednom samo na simboličkoj razini prigodnom temom o maskama, čini se da će ona ipak fino ‘sjesti’ i provući se kroz tematsku nit započetu Blackovim postom o Julianu Assangeu. Naime, maske koje su u predmetnoj srži ovog posta puno više veze imaju s aktivizmom, subverzijom, antagonističkim borbama u javnom prostoru, nego s karnevalskim ludilom i veseljem, društvenom i mitološkom ulogom prerušavanja koje se događa jednom godišnje, prije početka proljeća kao naznake početka novog godišnjeg ciklusa.

Sociološke i semiotičke analize već desetljećima naglašavaju doprinos maskiranja unutar društvene skupine u kojoj se pojavljuju; poznata je njihova uloga u očuvanju društvenog poreka i sigurnosti pred “višim silama”. Što se, međutim, događa kada maskiranje  poprima identifikacijsku ulogu? Kada prije svega služi očuvanju anonimnosti s jedne strane, dok s druge doprinosi međusobnom identificiranju grupe same u odnosu na sve druge izvan te grupe?

Vijesti o ruskoj ženskoj punk grupi upečatljivog imena Pussy Riot, čije su tri članice uhićene (kasnije i osuđene) pod optužbom vrijeđanja religijskih (i općih nacionalnih) vrijednosti, zaposjedale su medijski prostor tokom prošloga ljeta gotovo svakodnevno. Mlade žene koje su, odjevene u šarenu odjeću i raznobojne pletene ‘skijaške’ kapice (balaklave), u moskovskoj katedrali otpjevale pjesmicu kojom pozivaju Bogorodicu da s čela ruske države makne Putina gotovo preko noći postale su svjetska senzacija. Uhićenje koje je prekinulo performans i naposljetku dovelo do osude na tri godine zatvora za tri člance benda pratila je čitava svjetska javnost. O mladom ženskom punk bendu iza kojeg je stajalo nekoliko punk perfomansa i video-uradaka s upitnim glazbenim doprinosom, odjednom su svi željeli znati sve, a svoju podršku javno su im iskazivale pop i rock zvijezde, kolege umjetnici, političari, kao i vodeći svjetski intelektualci. Neobično je da je sve to uslijedilo nakon dvominutnog punk performansa koji po složenosti (kako sadržajnoj, konceptualnoj, pa onda i glazbenoj) zasigurno ne pripada vrhu kvaliteta punk i šire glazbene ljestvice; naime, više je članica Pussy Riot već godinama djelovalo na polju umjetničkog aktivizma, pa i sudjelovalo u mnogo radikalnijim i potresnijim akcijama (među umjetničkim krugovima priznatog i poznatog) ruskog kolektiva pod nazivom Voina.

02

 via: welcometothecompany.com

Ono što bismo, međutim, mogli nazvati performansom po svim parametrima uslijedilo je tijekom suđenja. Anonimnost i kolektivnost identiteta Pussy Riot grupe zamijenjena je osobnim imenima triju članica, a balaklave (koje su u međuvremenu postale simbolom otpora Putinu i borbe za pravdu i pravo na slobodu javnog govora) upečatljvim licima triju mladih Ruskinja i sentimentalnim fotografijama njihovih gorkih osmijeha i suza u očima nakon izricanja presude. Jednako je tako njihov plošan identitet političkih aktivistica dopunjen raznim drugim identitetima; one su u očima javnosti odjednom postale kćerke, supruge, majke, studentice, umjetnice, istovremeno i heroine i žrtve represivnog sustava.

03

via: hollywoodreporter.com

Ipak, tek je time otvoren medijski prostor za umetanje diskursa o antagonističkim odnosima između normotvorne vlasti i pojedinačnih istupa koji dane norme nastoje dovesti u pitanje, za političko argumentiranje, proširivanje rasprave o političkim i društvenim pitanjima te problematici individualne slobode javnog govora. Ta se rasprava, doduše, nije vodila na ruskom sudu, među direktnim participatorima, već u proširenom medijskom prostoru, i to na svjetskoj razini. Na temelju toga rekla bih da je zaista opravdana tvrdnja da bez uhićenja triju članica Pussy Riot, suđenja, pa i same finalne presude upravo takve kakva je bila, sam performans u moskovskoj katedrali ostao bi potpuno promašen. Pritom najveća ironija leži u simptomatičnoj činjenici da se sa širenjem vijesti o Pussy Riot dogodila i njihova popularizacija, uz niz događaja i posljedica koji su vjerojatno rezultat temeljnog nerazumijevanja Istoka (Rusija) i Zapada (u prvom redu SAD-a), a možda još i više nerazumijevanja između kapitalizma današnjice, zajedno s njegovim suvremenim devijacijama (kao što je i Putinov režim, uostalom) i kontra-reakcija na njega (budući da na široj razini još uvijek ne postoji dovoljno mjesta za jasno pozicioniranje tih kontra-reakcija unutar sustava protiv kojega istupaju) – od toga da su balaklave preuzele ulogu općenitog vizualnog simbola revolta i aktivizma, pa do toga da su majice s propagandnim natpisima kao što je “Free Pussy Riot” prodavane u Madonninom web-shopu (sve s ciljem podrške, naravno) te sličnih kapitalističkih intervencija u inventar jedne izrazito lijevo i anti-kapitalistički nastojene grupe kao što je Pussy Riot. Zbog toga su njezine članice bile primorane posegnuti za još jednom tipičnom gestom zapadnog kapitalizma: kako bi spriječile da njihovo ime završi na predmetima koji fluktuiraju upravo onim tržištem protiv kojeg se, između ostalog, i bore, Pussy Riot-ice su odlučile svoje ime zaštiti – paradoksalno – trademarkom.

Picture taken on August 8, 2012 shows vo

via: latimes.com

Nije to, dakako, usamljen slučaj. Slična kapitalistička eksploatacija dogodila se 2011. (i nastavila do dana današnjeg) masovnom prodajom stilizirane maske Guya Fawkesa (historijske ličnosti koja je početkom 17. stoljeća u tzv. Gunpowder zavjeri protiv kraljevskog autoriteta u Velikoj Britaniji), koja je kao dio pop-kulture zaživjela najprije putem stripa V for Vendetta 1980-ih, a potom i istoimene holivudske ekraznizacije iz 2006. Masku su 2008. počeli koristiti pripadnici (h)aktivističke grupe Anonymous u svojim protestima i medijskim objavama, a potom ju masovno prihvatili prosvjednici okupljeni u Occupay Wall Street, a kasnije i u drugim Occupy pokretima. Multinacionalna medijska korporacija Time Warner Inc. (čiji su vlasnici nesumnjivo onih 1% protiv koji se ‘Occupy’ prosvjednici bore svojom retorikom o 99%) pritom zadržava postotak od svake prodane maske.

05

via: dailymail.co.uk

Pussy Riot svoju tradiciju, s druge strane, također veže uz nacionalne (i svjetske) legende, ne toliko stare, doduše. Sigurna sam da ne treba posebno podsjećati na sada već stoljetnu rusku tradiciju umjetnika koji zbog svoje umjetnosti i umjetničkih istupa dolaze u ozbiljne sukobe s oficijelnom sovjetskom državom, čiji je vjerojatno najpoznatiji nositelj Vladimir Majakovski. Međutim, još snažnije, čvršće reference cure iz Pussy Riot crpe od nekolicine feminističkih umjetničkih grupa, na čelu s Guerilla Girls, Riot Grrrl i Bikini Kill. Djelovanje grupa kao što su Riot Grrrl i Bikini Kill od ranih 1990-ih poteklo je iz potrebe da se feministički diskurs, koji je u intelektualnim krugovima postao sve zastupljeniji tijekom 1980-ih godina, implementira u područje (punk) glazbe. Dotad tabuizirane teme iz repertoara ženskog iskustva – od otvorenog govora o stereotipizaciji ženske populacije, kritike dominantnog maskulinizma, seksizma, pa do problema nasilja nad ženama i različitih aspekata iskustva odrastanja mladih djevojaka – postale su temom pjesama, ali i manifesta i različitih tekstova objavljivanih u nekolicini pamfletnih časopisa (tzv. zines). Članice spomenutih bendova tim su metodama vršile ono što su Pussy Riot učinile manje-više tek za vrijeme suđenja (i masovnih prosvjeda koji su nastupili kao reakcija): osvješćivanje javnosti o problemu (izricanje problema) i educiranje (o načinima borbe protiv problema).

Korištenje elementa zamaskiranog lica i anonimnosti, uz napad na dominantan patrijarhalni model, ono je što pak veže Pussy Riot i Guerilla Girls. Umjetnička grupa žena koja od 1980-ih ciljano i savjesno radi na kritiziranju maskulino orijentiranog svijeta umjetnosti poznata je po konstantnom korištenju maski gorila (gorile su odabrane, prema legendi, slučajno: zbog jednog pogrešnog novinarskog oslovljavanja grupe – gorila umjesto gerila, što označava glavnu korištenu metodu rada ove grupe) i međusobnom imenovanju po poznatim (ili malo poznatim) umjetnicama i intelektualkama, kako iz svježije, tako i iz nešto starije povijesti. Ironično, upravo je maska gorile, koja Guerilla curama pruža potpunu anonimnost i za posljedicu ima znatno slobodnije umjetničko djelovanje, najzaslužnija za prepoznatljivost dotične grupe, kao i njezino masovno prepoznavanje. Naime, upravo taj ludički element na ikoničkoj razini stvara ključan vizualan identitet grupe, a s druge strane predstavlja savršen cinični odgovor na muško-ženske konvencije protiv kojih se svojim angažmanom i bore. Kako je to u jednom intervjuu jedna od Guerrila djevojaka ustvrdila: “Ne uživam u nošenju maske gorile, ali na taj sam način shvaćena ozbiljno”.

1442_61_01

via: iwa.ruters.edu

Vratimo li se na početno pitanje (ima li aktivizam svoje lice), zaključak je u slučaju Pussy Riot dvojak: balaklave i njihov ukupan vizualni identitet u velikoj je mjeri poslužio mobilizaciji svjetske javnosti, s usvajanjem ovih vizualnih simbola i u medijima i među prosvjednicima. Međutim, trenutak kada balaklave zamjenjuju lica Ruskinja trenutak je u kojem viktimizacija članica Pussy Riot stupa na snagu. I premda je ova smjena omogućila dublji prodor narativa o javnome, o vrijednostima zastupanja i borbe na pravo (izražavanja) drugačijeg mišljenja (jer zatvoriti ove tri Ruskinje ujedno znači oduzeti im umjetnički kredibilitet, oduzeti im pravo na daljnje umjetničko djelovanje, oduzeti majke njihovim kćerima i sl.), rekla bih da pravo lice aktivizma leži ipak u bezbrojnim maskama-balaklavama na anonimnim licima homogene mase, ujedinjene u borbi za iste ciljeve.

07

via: takepart.com

Advertisements

6 Comments on “ON OTHER_Pussy Riot ili ima li aktivizam svoje lice?”

  1. ptrkrl says:

    cini mi se da nam je ovo najdulji tekst na OOS, al je fakat vrijedan vremena i citanja. <3

  2. Bogomoljka says:

    Potpisujem Xavi.
    Fantastican tekst.

  3. hiPop says:

    anonimnost jeste sloboda. jer to vise nije neko sa imenom i prezimenom, vec talas, kriticna masa…

    nisam znala da su morale da zastite masku trademarkom – ponekad volim smisao za humor danasnje civilizacije…


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s