ON OTHER_Odjeća za igre s duhovima

odjecaiduhovi

Odjeća se sjeća tijela, to je činjenica: u nju upisujemo svoj znoj, svoje mrtve stanice, promjene u kilaži, pa i krv i suze da budemo posve sentimentalni. Svaka mrlja na odjeći ima svoju priču, svaka pukotina znak je male turbulencije na i u tijelu. Na kraju tijelo umire, ali odjeća često ostaje, prkoseći agresivnom konzumerizmu i stalnim nužnostima za gomilanjem i mijenjanjem stvari.

Kada je prije osamnaest godina neočekivano umro moj djed, sjećam se kako je baka ubrzo morala razdijeliti dobar dio njegove odjeće, raščistiti njegove stvari.   Ipak,  dio odjeće nije dozvolila da se dira. Tako je, sjećam se, nekoliko godina postojao ormar u kojem su visile djedove stvari: njegovi kačketi, lajbeki, tamnoplava odijela: iako su baka i djed pripadali radničkoj klasi, odijela za crkvu uvijek su morala biti kvalitetna i fina.

I taj ormar postao je nešto poput bakina kućnog svetišta, otvarati ga se smjelo samo kada bi nam ona to dozvolila, a tek pet ili šest godina kasnije po vlastitoj želji mogla sam naslijediti njegove kape. Sve kape su imale jedan žuti trag na području iznad čela, nosile su uzorak njegovog lica. U ormaru još je živio moj djed- njegova praznina je punila njegovu odjeću, odnosno odjeća je nosila njega, tj. uspomenu na njega. Poveći crnomanjasti čovjek pogrbljena lika živio je kao kućni duh u ormaru u hodniku.

Postojala je još jedna stvar koje se sjećam- intenzivni miris naftalina kojim je baka, da sebi olakša život, raskuživala te ormare pune uspomena, kako bi zapravo uklonila ono što neminovno prisjeća na smrt- miris.

Nekako sam kasnije uvijek izbjegavala rabljenu odjeću, zaista nisam mogla podnijeti taj intenzivan miris uobličen u nju. Prva, najneposrednija osobina nečije odjeće (bila ta osoba živa ili mrtva) svakako je miris i nemogućnost njegovog uzmicanja. To me zapravo nagnalo da razmišljam o odjeći kao neminovnom nositelju karakteristika svoga vlasnika, kao i nositelju sjećanja.

U svom eseju „Worn Worlds: Clothing, Mourning and the Life of Things“, teoretičar Peter Stallybrass problematizira odnos prema nošenoj odjeći, promatrajući njezin performativni potencijal te njezinu simboličku ulogu kroz autobiografske iskaze, pisma, romanesknu produkciju i povijest engleskog društva.

Stallybrass, potaknut gubitkom najboljeg prijatelja i reorganizacijom obilja njegovih stvari, počinje razmišljati o odjeći i „magiji tkanine“ (izv. magic of cloth). „Kada nam umre prijatelj, član obitelji ili ljubavnik, njihova odjeća u ormaru još uvijek visi, zadržavajući njihove geste, tješeći nas i strašeći istodobno, stvarajući granicu između živog i mrtvog“, opisuje autor. Razmišljajući o odjeći, navodi kako, unatoč promjenjivim modama i stilovima, tijela su ona koja zaista dolaze i odlaze, a odjeća nasljeđuje tijela koja prežive. Ona potom cirkulira kroz trgovine rabljene odjeće, garažne rasprodaje, kroz generacije mlađe i starije djece, s oca / djeda na sina, s majke / bake na kćer.

Odjeća, objašnjava Stallybrass, dobiva ljudski otisak, za razliku od nakita (koji traje dulje) ali koji oklijeva povijesnosti naših tijela. Zaključuje kako je upravo dimenzija mirisa ono što odjeću stavlja po strani i ono što je definira, što u nju upisuje sjećanje: na tijelo, na smrtnost, na odsutnu prisutnost.

Ako je odjeća u stanju apsorbirati našu odsutnu prisutnost, pružiti igru na granici života i smrti, iako na krajnje simboličkoj razini, vjerujem da je u toj spoznaji bio smješten i moj zazor prema rabljenim stvarima.

Krajnji osjećaj nelagode ostvaren antropomorfizacijom odjeće, doživjela sam promatrajući rad Christiana Boltanskog. Točnije, bila sam uvučena u njegov rad: klaustrofobična prostorija čije zidove formiraju hrpe nošene odjeće putem kojih Boltanski posreduje  metaforu odsutnosti i tematizira iskustvo kolektivne traume. Nenastanjena odjeća u njegovom radu postaje marker različitih sudbina, hipertrofirano obilježje nelagode. Izraziti miris koji je punio instalaciju, miris rabljene odjeće, bio je zapravo nositelj značenja o nečijoj prisutnosti.

boltanski2

       Christian Boltanski; The Canada Installations

Boltanski se na taj način referira na konceptualno izjednačenje kako rabljena odjeća nosi jednaku kvalitetu kao i tijelo. „Moje izložbe prikazuju tijela, a tijela imaju miris“, objašnjava u jednom intervjuu umjetnik. Konačno, on vjeruje u uskrsnuće, kruženje stvari, reciklažu u ontološkom smislu priznajući kako takav svjetonazor utječe na njegove radove. Ako odlučimo dati pažnju i malo ljubavi odbačenim stvarima, sentimentalno objašnjava, tada stvarima dajemo novi život.

Informacija koju rabljena odjeća nosi, čini je  multidimenzionalnom,  za razliku od glorificiranja novog kao jedinog poželjnog. Izmještena iz određenog (vremenskog) konteksta, ona luta tražeći adresate i dekonstruira čvrstu linearnost vremena.

Bez obzira jesam li dala novi život staroj haljini koja također svjedoči živote prijašnjih vlasnika, ili je haljina našla mene i nadživjet će moje tijelo, prepustila sam se igri s duhovima, bili oni stvarni ili ne.

| haljina: garments, berlin

Advertisements

14 Comments on “ON OTHER_Odjeća za igre s duhovima”

  1. hiPop says:

    Da, olfaktorna dimenzija je jako mocna…jako volim kada odeca nosi neku istoriju, ali me miris odbija…kao da nosi neku pricu sa nesrecnim krajem…neverovatno koliko su ovo stvari koje se desavaju na primalnom nivou…

    +sjajan tekst, comme d’habitude!

    http://hypemyhip.blogspot.com/

  2. xavierkat says:

    Prekrasan, prekrasan tekst…s kojim se zapravo jako teško mogu poistovjetiti :)
    Nema sumnje da odjeća na neki način ‘pamti’ svako tijelo koje ju je nosilo, ali mene duhovi predmeta koje posjedujem, pa čak ni onih koji su nekada pripadali nekome bliskome, zapravo uopće ne opsjedaju :). Uopće mi nije problem odvojiti predmet od vlasnika…Zapravo, dugo vremena sam izbjegavala second hand stvari ne zato što me smetalo što ih je netko prije mene nosio, već jednostavno jer su mi smetali vidljivi tragovi starosti, neovisno o tome što ih je učinilo: obrisi nečijeg tijela kojem se haljian prilagođavala, ili zub vremena koji ju je jeo dok je stajala negdje zaboravljena u ormaru, na polici, u kutiji čekajući da bude izbačena i prepuštena nekome drugome. Smetala me istrošenost tkanine, neovisno o tome zbog čega je nastala, kao da prijašnji vlasnik zapravo i nije postojao. Na isti način doživljavam čak i predmete koje sam naslijedila od bliskih osoba – oni prestaju biti dijelom tih osoba, i postaju mojim materijalom za igranje, izvan svakog vremena.
    Naravno, pritom ste, neovisno o mojem odbijanju da stvari stavim u kontekst, sasvim u pravu i ti i Boltanski kad kažete da neka veza između predmeta i osobe koja ga je nosila postoji – nemoguće je ne pogledati tu hrpu odjeće od poda do stropa, i ne pomisliti što se dogodilo s ljudima koji su je nosili – ali istodobno mi se čini da je baš odjeća svjedočanstvo ljudske ‘izbrisivosti’: odjevni predmeti nas mogu ne samo nadživjeti, već je dovoljan jedan krug u vešmašini da ‘izgube kontakt’ s prethodnim nositeljem, a ista majica preseljena s ovog zida na neko drugo mjesto imala bi odjednom sasvim novo značenje (na kakvoj vješalici second hand shopa, odjednom bi postala sinonim za novu igru, prije nego zaboravljenu sudbinu).

    Ne znam :). Nekad mi se čini da je razlog što sam uvijek bila zaljubljena u neki crno-bijeli (polu)minimalizam taj, što je jedno od nepisanih pravila minimalizma, barem mi se uvijek tako činilo, neka implicitna pretpostavka da tamo gdje nema detalja, nema distrakcija, sve uvijek mora izgledati besprijekorno, novo. U tom smislu, minimalizam ne zahtjeva kontekstualiziranje komada: što su materijali krući, ili pak s druge strane mekši i takvi da uvijek zadržavaju onaj osnovni oblik, ma koliko ih mi mijenjali, to je manji otisak koji tijelo ostavlja u njima; a ako je ideja da uvijek sve izgleda besprijekorno crno/bijelo, baš kao novo, nema potrebe za povješću, za upisivanjem ičega/ikoga u odjevne komade. Odjeća je uvijek ‘sada’, nikad u nekom drugom vremenu :).

    A možda sam samo luda :)

    Ipak, imam jednu iznimku pravilu: partnerove stvari obožavam, volim kako se mijenjaju po njemu i nose njegov miris; ali opet, valjda i to nije neobično – partner je ipak (jedina) osoba koju biramo (i) po tim karakteristikama, po mirisu, po tijelu, po dodiru pod prstima…

    • petriza says:

      heh, sto da kazem na ovo, osim sto obozavam tvoje komentare i da me uvijek ostave bez rijeci. :) (ergo sutnja od tjedan dana). sve mi je jasno sto si htjela reci, ali bih zapravo rekla da imamo slican stav oko second handa, samo se lakse ili teze rjesavamo energija upisanih u njih :) i ne, nikako nisi luda- a beautiful mind :) btw. cekam, cekam tvoje tekstove!

  3. ginger says:

    Isuse bože nakon Xavi se zbilja ne isplati ostavljati komentare :D
    Ja sam samo htjela napisati da mi je tekst jako zanimljiv :)

  4. Bogomoljka says:

    Jedan od najljepših textova koje sam procitala u zadnje vrijeme. Divan osvrt na rabljenu odjecu. I sviđa mi se misao da je odjeca “svjedocanstvo ljudiske izbrisivosti” – kad naslijedim predmet od nekog mi dragog, to je vise od komada tkanine/kože – to je spomen i zivuci spomenik doticnoj osobi koja je na taj nacin uvijek uz mene i gotovo da fizicki osjecam njenu prisutnost. isto tako me neka rabljena stvar koju nabavim iz 1940.ih-50.-ih automatski misaono prebaci u doticni period, uzivam razmisljati o tome tko ju je nosio/posjedovao, gdje je stajala /interijer/, što se oko nje desavalo (razgovori, ljudske interakcije, svakodnevni zivot) – kao da je neki medij na koji je snimljen djelic vremena iz kojeg potjece. Najdraze su mi čizme iz 1940-ih – neopisiv osjecaj kad ih nosim(regresija).
    mogla bih eseje napisat o tom subjektu, al ne bih uspjela ovako lijepo uobliciti mislii kao sto je to izvedeno u gornjem textu,.:(

    • petriza says:

      hvala ti! slazem se, to je ta “dodana vrijednost” u rabljenoj odjeci, zapravo efemerni podsjetnik na postojanje…:)

  5. […] ON OTHER_Odjeća za igre s duhovima → […]

  6. taja says:

    izvrstan tekst i prekrasna haljina! postajem vjerni fan:*

  7. Draga Petra,
    Uvijek me bas prodrmaju tvoji tekstovi. Citam vas mada vise nisam na virtualnim facebook prostorima (upomoc), bas vas volim sve citati.
    Neki dan sam na garaznoj prodaji u zaselku kraj Orléansa kupila krasnu koznu torbicu. Podsjeca na americke filmove pedesetih i dim cigareta. Vec sam gledala kako i s cime cu je iskombinirati, dok sam jos pricala s gospodjom koja ju je prodavala. Onda je gospodja rekla da je torbica pripadala njenoj pokojnoj svekrvi… I odmah je torbica postala Torbica, u neostecenoj kozi zrcalila se briga pokojne svekrve… Teski su ti naslijedjeni predmeti kao i odluke da ih se treba odreci. Memorija se prenosi eto nekom drugom…
    Nadam se da ti je lijepo i dalje u Njemackoj.
    Francuski pozdravi, Nina


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s