ON OTHER_Neodržano obećanje? I til…ništa bez tila

OOS_16052013_01

Ovaj post nastao je zapravo neplanirano. Naravno, pisanje istog je bilo svjestan čin, ali tema…tema se nametnula sama od sebe, u trenutku kada sam je najmanje očekivala.

Naime, ovo je trebao biti post o kupovanju. ‘Teoriji’ kupovanja. Već duže vrijeme mi se događa da se svako malo na kakvom forumu, ili pak offline uz kavu, ‘upletem’ u raspravu o tome kako kupovati. Pitanja su uvijek slična – Gdje da kupujem? Što mi uopće treba? Kako da znam da dobro biram, da je ono što kupujem kvalitetno? Ja, naravno, na ova pitanja nemam ‘pravi’ odgovor, a sasvim sigurno ne univerzalan: svi smo beskrajno različiti, i ‘nešto trebati’ je jako fleksibilan pojam, koji je razlikuje od osobe do osobe; primjera radi, meni dosad nikad u životu nije ‘trebala’ klasična košulja ili klasična mala crna haljina, o salonkama da i ne govorim, premda su svo troje na listi ‘potreba’ svake žene u bilo kojem časopisu koji otvorite. Ono što volimo i u čemu se osjećamo ugodno je, naravno, sasvim druga stvar od onoga što bi ‘poslovna žena’, ‘dotjerana žena’ ili neka treća konvencija trebala nositi, željeti i na što bi u konačnici trebala trošiti svoj novac. Ono što ja, međutim, imam je poprilično razrađen ‘sustav’ kupovanja – način na koji biram materijale i krojeve, ali i skidam s liste ono što trebam za razliku od onoga što samo želim (zaista vodim takvu listu – google docs je moj prijatelj) – pa se rodila ideja da taj moj način podjelim ovdje s drugima. Pritom sam, moram priznati, osjetila laganu nelagodu, strah od toga da bi netko mogao pomisliti da ‘svoj način’ pokušavam progurati kao najbolji način, inzistirajući da bi svi trebali, primjerice, birati većinom prirodne materijale jer ja mislim da su najbolji i čekati i desetljeće prije nego kupe nove čizme, jer se stare još nisu raspale. To, naravno, ne bi moglo biti dalje od istine: kao osoba koja se u životu poigravala s mnogim stilovima i odjevnim idejama u procesu traženja nečeg ‘svog’ (a to i dalje činim), ne bih se osjećala kompetentnom nikome ‘pametovati’, a ponajmanje čitateljima ovog bloga, za koje sam sigurna da i više nego uspješno traže svoj vlastiti modni put, na kojem su i pogreške dio učenja. Posebno s obzirom da ću cijelu ovu godinu provesti razmišljajući o kupovanju tek kao o vježbi iz teorije, budući da do kraja godine nemam pravo čak ni na čarape – pa tko bi takvu teoretičarku uopće shvatio ozbiljno?

A onda se dogodilo – ponešto neplanirano – da sam iz teorije ponovno prešla u praksu. A opravdanje prakse tematski je ‘preuzelo’ tekst.

Jesam, kupila sam haljine. Dvije. Pri punoj svijesti i razumna koliko ja to uopće mogu biti. I ne mogu reći da se kajem. Jesam li time iznevjerila svoje obećanje o nekupovanju? Meni se čini, samo djelomično.

Naime, moja odluka da nešto kupim nakon par mjeseci apstinencije nije bila rezultat sulude želje za ‘nečim novim’; nisam novim stvarima popunjavala životnu prazninu, liječila glavobolju ili loš dan, niti sam novce potrošila iz čiste dosade. Kako sam si i obećala, u zadnjih par mjeseci nisam provodila sate i sate lutajući online dućanima (kako mi se ranije ponekad znalo dogoditi), već sam to vrijeme preusmjerila na druge stvari – možda pametnije, možda još veće gubitke vremena, kako kad :). Haljine koje sam kupila došle su do mene ‘posrednim putem’ – pozornost mi je na jednu od njih skrenula sestra, znajući da ću se u istu, rad dizajnera koji me oduševljava, zabavlja i plaši u podjednakim omjerima, instant zaljubiti, a druga je jedna od onih stvari koje bih mogla kupiti u svakom trenutku, i znam da se ne bih pokajala. Pa zašto ne sad?

Uopće pritom ne želim opravdati svoje kupovine kao nekakve nužnosti; u mom ormaru, koji čuva kojih dvadesetak haljina (haljine su moja omiljena odjeća, jer su beskrajno praktične, i nekad mi se čini da samo njih kupujem – premda se, paradoksalno, najljepše osjećam u hlačama), još dvije su dobrodošlo osvježenje, ali ne i nešto bez čega ne mogu. Naravno, sad je bilo ‘pravo vrijeme’ za kupovinu, jer su obje na sniženju odjednom postale malo dostupnije, no i da su se prodale, ništa strašno se ne bi dogodilo – bilo bi i drugih haljina, i uvijek neko ‘pravo vrijeme’. Ali meni su se sviđale ove dvije, to je sve. I ne, neću reći da mi nisu bile svojevrsna ‘nagrada’: malo za ona četiri mjeseca iza mene, kada zaista za ničime novim nisam imala potrebu (i u tome sam iskreno uživala), ali još više ne za neka posebna ostvarenja, nevjerojatne rokove koje sam ispoštovala ili uspjehe koje sam ostvarila, jer ništa od toga nije bilo; ‘nagradila’ sam samu sebe, uvjetno rečeno, za sve uspješno preživljene dane, za banalnu svakodnevicu s usponima i padovima, za to što sam takva kakva jesam, nekad dobra, a nekad najgora. Jer na kraju dana, stvari i nisu nešto čime se motiviramo ili ucjenjujemo, kao klinci koje roditelji ucjenjuju sladoledom da pojedu cijeli ručak. Odjeća, cipele, baš kao knjige, putovanja, kozmetika, hobiji, izlasci, pa i banalne stvari poput kuhanja (šta da kažem, obožavam kuhati) su stvari koje zaslužujemo jer jesmo, i sami sebe zaslužujemo povremeno razveseliti samo zbog te činjenice. Naravno, razumno, i u granicama mogućnosti.

No otkud uopće ideja da prekršim samoj sebi postavljeno ograničenje? Iz dva sasvim različita izvora. S jedne strane, na povratak potrošačkim korjenima me nagovarao, nagovarao i konačno nagovorio moj dragi, koji je u startu moju odluku smatrao pomalo suludom – jer zašto bih si uskraćivala ono što volim, pa zar mi mjesec dana bez ijedne sitnice već nije dovoljan dokaz da to mogu? (M, volim te!) – premda ne mogu reći da je bio presretan kad sam povratak u shopping-vode najavila baš haljinama (da se njega pitalo, pohitala bih kupiti torbu i tenisice, prva dva itema na mojoj ‘realnoj’ listi potreba). Druga stvar koja je presudila bila je pak priča potpuno nevezana za kupovinu, i odjeću uopće – ona Paula Millera, čovjeka koji se na godinu dana odrekao interneta. Vjerojatno sam zadnja na svijetu koja je uopće čula za Millerov neobični ‘projekt’, no čitajući nekidan njegovu kratku ispovjest o godini dana života offline, imala sam osjećaj da mi govori nešto što zapravo i sama znam, ali nije naodmet ponoviti: ono što imamo ili nemamo na raspolaganju neće promjeniti naše živote, njih možemo promjeniti samo mi sami. Miller priča o tome kako je, nakon što se tek ‘skinuo’ s interneta, njegov društveni život odjednom doživio procvat – počeo je bolje slušati, više shvaćati ljude oko sebe, odjednom je sve imalo više smisla. Ali čudesni efekt trajao je samo jedno kratko vrijeme – vrlo brzo, magije je nestalo, i postalo je jasno da nije internet bio krivac za Millerovu neproduktivnost, nedruštvenost i udaljavanje od drugih, te da godina bez interneta neće popraviti stvar i vratiti sve ono što je – kako je vjerovao sam Miller – internet uzeo; sve to mogao je samo Miller sam.

Paul Miller

Paul Miller (slika preuzeta sa theverge.com)

Na sličan način, i ja sam u jednom trenutku osjetila da je moja ‘apstinencija’ od kupovine izgubila svoj smisao, jer koliko god mi nisu falile stvari same, mislim da su mi, iskreno, pomalo falile moje – želje. A one ne nestaju, i ja se ne mijenjam, samim odricanjem od nečega. Da se razumijemo, komotno sam i dalje mogla bez novih kupovina, ali čitava stvar je postala besmislena upravo kada sam to osvjestila: da mogu ako želim, ali želim li? Što je loše u tome da si povremeno nešto poklonim? Sada mi se čini – baš ništa. Voljela bih da mogu reći da sam nešto propustila, da me iskustvo nekupovanja nešto važno naučilo o sebi samoj, i da stoga imam grižnju savjesti – ali od početka sam znala da neće biti tako, jer samu sebe poznam predobro (a i već sam prije prošla slične ‘restrikcije’, kada sam se prije par godina odrekla kupovine na 9 mjeseci). Ono što me jest naučilo je da ću uvijek nešto željeti – ne nekakve grandiozne stvari, već sitnice; kako je to divno objasnila Try1on u komentaru na svoj tekst nekidan, ako si uskratim jedno, preusmjerit ću svoju pažnju na nešto drugo. That’s how it is. A ako je tako, radije bih si ispunjavala one prve želje, nego neke zamjenske. Ne stalno, ali ponekad. Želim li zaista manje željeti, kako sam mislila? Možda i ne, možda jednostavno želim drugačije željeti. Znati kada je dosta ‘sebičnih’ želja, i kada treba nešto željeti i za drugoga, recimo. Srećom, u tom imam dobrog partnera, i polako učimo da smo sretniji kada sebi ispunjavamo želje, ali dio dajemo dalje; moram priznati da je on u tome za sad bolji od mene, jer sam ja još uvijek malo selektivna, but I’m getting there.

OOS16052013_2

U konačnici, premda sam prekršila vlastito pravilo, ne osjećam da je moja promjena odluke neuspjeh. Dapače, sretna sam jer sam još jednom dobila podsjetnik zašto ne volim pravila, i zašto ultimatumi možda i nisu najbolja stvar na svijetu, ma koliko sjajno zvučali u teoriji. Premda, u maniri perfekcionista koji se uvijek malo srami priznati drugima da je iznevjerio očekivanja, malo sam se ipak nećkala dok sam pisala ovaj post – što ako sam ipak pogriješila, ako ne u svojim onda u tuđim očima? Pa, jesam li? :) (samo da se zna, iskrenost u komentarima je na cijeni)

A što sam točno kupila? Obećavam sliku uskoro, čim paket (nadam se) sretno stigne k meni iz Barcelone. Ništa bez čega ne bih mogla, i što će mi promjeniti život, ali zato lijepu dopunu svom ljetnom (ne-crnom) ormaru. Do tad, ostavljam vas samo s nekim kombinacijama koje sam nosila ovih dana, da ovaj predugi tekst ne bude skroz bez slika. I bez brige, neću ovaj virtualni prostor u narednih par tjedana zatrpati slikama hrpa nove odjeće koju sam kupila – dvije haljine su i više nego dovoljne za neko vrijeme :).

prva slika: | Suknja od tila: Vero moda | Košulja: Sisley | Cipele: Anniel | maca: Spock |
druga slika: | Haljina od pamučnog tila: Antipodium | Jakna: Mango | Cipele: Bernhard Willhelm za Camper | Ruž: Artdeco 424

Advertisements

8 Comments on “ON OTHER_Neodržano obećanje? I til…ništa bez tila”

  1. samotna šetačica says:

    I hate to say I told yo… OK, bit ću fina, iako sam djelomično ‘kriva’ što više nisi ‘na dijeti’. :))

    Pozdravljam željenje i pametno kupovanje, bez grižnje savjesti i opterećivanja. .
    I, naravno, fotkanje Spock za OOS. :)) <3

    • xavierkat says:

      Obećavam, samo za tebe će biti još Spock na OOS (a tko zna, možda i još kakvih maca :)) :*

  2. ptrkrl says:

    kakvo ugodno iznenadjenje! :-) i ja sam kao i ti osoba od trenutka. mogu se drzati nekih ideja i uvjerenja dok god mi imaju smisla, al kako to biva i mi i ideje i smisao se mijenjaju. vjezbam dosljednost u zadnje vrijeme, al tesko je kad ti tako nesto nije prirodno :-D
    zelim reci da mi je totalno kul kaj si `popustila`. i imas stvarno divnog covjeka. :-)
    ne moram ni govorit da me uzasno zanima kaj si kupila :-D
    btw, ne manje bitno, druga kombinacija mi je vrh. I zadnja poza na prvoj :-D

    ps. njusim da ce poziranje s macketinama uskoro postati zastitni znak ovog bloga, umjesto zida :-D

    • xavierkat says:

      Ma joj, da…ja visoko vrednujem dosljednost, ali još više dobre razloge za istu – kad razloga ponestane, onda cijela stvar više nema smisla :).
      Umirem na ovo za macu! Već mi je B priznala kako svako malo otvori site i gleda spokušu; blago nama s takvim ‘obožavateljicama’ :). Ali da, mačke su bespogovorno najbolji dodatak slici :D :)
      Pokažem brzo što sam kupila, ništa extra…ako me sreća posluži, moglo bi u idući tekst :) :*

  3. Glorija says:

    novogodisnje odluke su tu da se krse :F
    nek ti vise stigne to sto si narucila, ocu vidit :mama:
    prva komba mi je krasna, pogotovo zadnja slika <3

    • xavierkat says:

      Haha :) mrzim najavljivati stvari, jer se uvijek nešto izjalovi (sa mnom je to neminovno), ali biti će, nadam se, sljedeći post posvećen čovjeku koji stoji iza te kupovine, pa će biti i slike :) (ali nije ništa extra, vrlo jednostavna haljina)
      Jel’da da je Spock najbolji model? :)

  4. Marija Kata says:

    Good point! I ja sam si znala zabranjivala neke stvari, da bi na kraju skuzila da bi i zaboravila koja je bila prvotna poanta.. Mislim da se jednostavno radi u samokontroli i svjesnosti toga sto radimo, kako i kada. Treba se prilagodavati trenutku, situaciji i osluskivati svoje tijelo i dusu! Mislim da to nekako dovodi do najboljih odluka. :) Pozdrav!

    • xavierkat says:

      Mislim da si u pravu :) samo ponekad treba malo vremena da se toga sjetim :)
      Btw, krasan blog <3 :)


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s