INSTA_ Priča o cesti

Disclaimer: dvije fotografije nisu snimljene igračkom iz priče

Koliko god voljela nove, nepoznate i daleke krajeve, volim i putovanja po Balkanu. Volim to što ne moram pričati na engleskom, što je sve nekako poznato, a drugačije. Volim se i vraćati u gradove u kojima sam već bila i fotkati na ‘starom mjestu’.

sar1

Prije puta sam slučajno otkrila da mogu radit fotke s igračkom pa sam odlučila napraviti svoj vizualni dnevnik, koji se pretvorio u vizualni eksperiment. Ne vidim ulovljeni kadar kad ekran okrenem prema onome što gledam, jer mu bilježenje svijeta oko sebe ionako nije prvotna namjera. Nisam sigurna niti jesam li išta zabilježila, jer se gumb za okidanje okreće zajedno s promjenama nagiba, a ponekad ga nenamjerno prekrijem prstima ili pramen kose upadne u kadar.

sel1

Dan prije Velike Gospe. Ekipa branitelja roštilja na parkingu. Dobacuju da će neplanirano imati i divlju zečetinu na meniju. Srećom ne znaju kamo smo se zaputili. Sarajevo nam je usput pa služi kao prenoćište. Kad imaš dobre razloge vratiti se nekamo, koristiš svaku priliku za to. Zadnjih mjesec dana isprobavamo sirovi koncept prehrane pa stari favoriti na Baščaršiji izazivaju mučninu. Konzumov odjel svježeg voća i povrća izgleda kao da ima robu treće klase, ali je zato tržnica nadmašila sva naša očekivanja.

lk3

Gume nam nisu bile u najboljem stanju, tj. bile su ok, al smo dobili preporuku da ne vozimo prebrzo i izbjegavamo makadame. Paranoiziram cijelim putem. Stado ovaca nas privremeno zaustavlja, a nakon toga slijedi put po nečemu što je nekad bila asfaltirana cesta, a danas je niz dubljih i plićih rupa. Ne želim gledati ispred sebe pa promatram vegetaciju uz cestu i divim se ombre nijansama koje je poprimila zahvaljujući prašini koja se diže.

lk4

Napokon dolazimo do mosta i prelazimo rijeku. Granicu. Policajka rukom miče rampu na kojoj piše ‘STOP’ i govori ‘Prijatno!’.  Nemamo nikakve informacije pa nam je prva stanica info centar. Nemaju ni oni pojma, al sve će saznati. Dobijemo čak i privatan broj mobitela, uz broj info centra, za slučaj da negdje zapne.

lk1

Nalazimo se u Srbiji, točnije Bajinoj Bašti. Gradić smješten između planine, koja je ujedno i nacionalni park Tara te zelene, čiste i ledene rijeke Drine. Poznat je po ‘Drinskoj regati’, događaju koji je u zadnjih desetak godina održavanja postao legendaran.

lk6

U kamp stižemo puno prerano. Izuzev jednog šatora i tri starija lokalca koji se opijaju, nema nikoga. Tablice na autu jasno daju do znanja odakle smo prije nego što uopće progovorimo. Atmosfera nije ugodna. Čestitaju nam na hrabrosti što smo uopće došli tamo s obzirom na malu udaljenost od mjesta ratnih zločina. Nije mi svejedno, jer bih jednu noć trebala provesti sama, a nemam apsolutno nikakvo sredstvo samoobrane sa sobom.

lk2

Sljedeći dan istražujemo grad i okolicu. Nema shopping centara niti ikoji meni poznati dućan, osim Borova.  ‘Službenih’ kineskih dućana ima nekoliko, ali meni ionako sva roba u ostalim ‘no name’ izgleda jednako. Imaju jednu glavnu ulicu koja se nakon 4 popodne zatvara za promet i pretvara u promenadu. Dva restorana služe hranu. Jedan pod grčkom salatom kao glavni sastojak podrazumijeva ribano zelje, a drugi ne služi salate zbog sezone lošeg povrća pa u ponudi imaju isključivo pizze i palačinke.

zna1

Ujutro se budim sama, Čovjek je otišao na ‘start’ prije par sati. Moj cilj je odvući šatorsko krilo na plažu pod drvo. Pokraj rijeke je umjetno jezero koje se preko vikenda pretvara u glavno okupljalište. Promatranje ljudi je zanimljivo do te mjere da to radim skoro cijeli dan, usprkos brdu distrakcija koje sam imala kraj sebe. Kamp je prepun šatora i ljudi koji su trčali kraće dionice. Navečer upoznajem jednog Beograđanina, a potom i cijelu njegovu ekipu koja ima gitaru. Red hrvatskog, red srpskog rocka, red šljive. Čovjek me budi ‘ujutro’. On je 20ak sati trčao 100 km ultra maratona po planini, a ja sam u gorem stanju od njega. Traži ključeve od auta. Jedva gledam i ne mogu ih locirati. Pere me šok i nevjerica. Odlazim na šank, jer me tata naučio da kad imam neki problem trebam pitati konobara. Rješenje u obliku detektora za metal stiže s upozorenjem: ‘Naći ćeš 30ak kovanica, par metara alu folije i hrpu pivskih čepova. Ključeve vjerojatno ne.’ Odlazim Čovjeku obznaniti sretnu vijest.

On ima vijest za mene.

vol1

Netko je našao ključeve i vratio ih u auto. I da stvar bude nevjerojatnija, nije ništa otuđio. Od svih mogućih scenarija, ovaj nisam očekivala ni u najluđem raspletu. Osmosatna vožnja u stanju teškog mamurluka bilo  je posebno mučenje i karmička kazna svoje vrste. Vrijedilo je.

ćivolanov <3

*posvećeno Čovjeku i 4 godine koje su iza nas.

Advertisements

8 Comments on “INSTA_ Priča o cesti”

  1. Lorna says:

    Sviđaju mi se sandale i moram priznati da volim fotografiranje na istim lokacijama nakon xy vremena. : ) Umirala sam od smijeha na posljednje rečenice teksta. :D

    • ptrkrl says:

      bas mi je drago :D
      btw, jesi ti bila u motovunu na kraju?

      • Lorna says:

        Ne. :luda:
        To mi je propalo, a sad su me zvali za volontiranje na Splitskom, ali opet mi ne odgovara dan kad su zakazali razgovore.
        Baš mi nikako nije suđeno. :/

      • ptrkrl says:

        drzim fige da se ipak nesto poslozi na kraju ;)

  2. hiPop says:

    znaci avantura u komsiluku :)

    volim kako ti uzmes najgirly komade poput tufnaste haljine sa karnerima i das im neki edge i originalnost!

    xx

    http://hypemyhip.blogspot.com/

    • ptrkrl says:

      iz tvog komsiluka se svaki put vratim s osmijehom od uha do uha i nekim super uspomenama <3

  3. milex says:

    how delightfully


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s