ON OTHER_30!

OOS25112013_Fightclub1

Tyler: My dad never went to college, so it was real important that I go.
Narrator: Sounds familiar.
Tyler: So I graduate, I call him up long distance, I say “Dad, now what?” He says, “Get a job.”
Narrator: Same here.
Tyler: Now I’m 25, make my yearly call again. I say Dad, “Now what?” He says, “I don’t know, get married.”
Narrator: I can’t get married; I’m a 30 year old boy.

Fight Club, David Fincher, 1999

Ovo je jedna od onih priča koje ne znam kako bih započela. :)

Zapravo, da je danas neki drugi dan, vjerojatno bih je ostavila nezapočetom, i bavila se važnijim stvarima – recimo try1oninim postom od prije par dana, i referendumom koji je pred nama. Ali danas je malo drugačiji dan. I zato će ovaj post biti osoban, možda i preosoban.

Danas je moj 30. rođendan.

I ako ću biti sasvim iskrena, ne znam što mislim o tome. Ne znam djelomično jer nemam osjećaj da je išta drugačije nego jučer, pa makar je i brojka okrugla, a djelomično jer pripadam generaciji od koje ne postoje apriorna očekivanja, pa se zapravo nemam ni s kime (ili čime) usporediti.

OOS25112013_I'm 30

Nemam neku potrebu podvući crtu pod sve ono što je iza mene baš sada, premda me Novo desetljeće 3.0 neprekidno na to navodi. Ne znam jesam li uspješna. Ne znam što sam do ovog trenutka trebala ostvariti. Za moju generaciju kao da ne postoje unapred dana mjerila.

Odrasli smo negdje na križanju dvaju sistema. Kao klince, učili su nas da je najvažnije da budemo dobri, učimo marljivo, i jednog dana nađemo posao koji ćemo čuvati cijeli život. Ista firma, napredovat ćemo polako, imati sigurnost; do svoje 25. vjerojatno i brak, a možda i djecu. Učili su nas socijalizmu, a time i ideji da na sve imamo pravo samom činjenicom da postojimo. Da će stvari doći same od sebe, ili od države, nebitno je kako to čitamo. Nisu nam trebale nekakve posebne vještine, nije bilo bitno biti najbolji, drugačiji, vidljiv. Bitno je bilo biti jedan od mnogih, i uporan. Na neki način, svi smo valjda bili najbolji.

Onda preko noći tog sustava više nije bilo. I bilo je nešto drugo. Zateklo je naše roditelje kao i nas, s tim da mi zapravo nismo imali pojma da se išta promjenilo. Bili smo isprva prezauzeti igranjem rata, oponašanjem vojnika koji su privremeno okupirali školu bez da nam je bilo jasno zašto (ali nismo se bunili – rat je srećom od nas bio predaleko da bismo ga doista osjetili, a svaki razlog da se preskoči dan nastave bio je dovoljno dobar, čak i ako ste bili štreber kao ja :)), građenjem tajnih skrovišta, pa i prvim zaljubljivanjima (ja sam se većinom samo blesavo crvenila) i prvim nadanjima da će nešto sutra biti bolje i uzbudljivije, što god to nešto bilo.

Ne znam kako je promjena izgledala kroz oči nekoga tko je bio dovoljno zreo (neću reći odrastao, jer više ne vjerujem da odrastamo na način na koji sam vjerovala kad sam bila dijete) da je razumije; znam samo da je s Jugoslavijom (čiji mi je raspad, btw, potvrdio fini gospodin s TV ekrana, objavivši jedog dana slavodobitno da je Hrvatska od danas nezavisna; “OK, mogu ja biti Hrvatica, nema problema”, sjećam se da sam pomislila, pojma nemajući što zapravo mislim) nestao i jedan pogled na svijet, u kojem su uloge koje trebam igrati bile barem djelomično jasne. Naravno, nisam to znala onda – bila sam previše okupirana ocjenama u školi i onim Krešom, dečkom iz susjedstva koji je povremeno pred vrata znao donijeti Sivca, lokalnog mačka lutalicu (ha, nije ni čudo da i danas mačke vezujem uz ljubav :)) da bih se zamarala nečim tako teorijskim kao što su uloge. Ali znam danas.

Ne znači to da svijet za mene više nema pripremljene uloge. Da znači, ne bismo svako malo, pa i ovdje na OOS, pričali o problemima reprezentacije žena u medijima, o guranju nosa u tuđe spavaće sobe ili nesigurnostima vezanim za vlastito tijelo. No predviđene uloge kao da su izgubile vezu s godinama. Sjećate se Kluba boraca, genijalnog Fincherovog filma s kraja 90ih (ako se ne sjećate, mora da ste jako mladi :))? Kada Tyler i “Jack” pričaju o telefonskim razgovorima s ocem, pričaju upravo o ovome – o izgubljenim mjerilima. Naravno, za njih nije bilo onog ‘drugog’ režima, pa je i proces razgradnje svih kategorija, polagan kakav već jest, došao postepeno, i ranije. Za nas s druge strane Zida nešto je kasnio, i sustigao nas na prepad. Onoliko koliko sam uopće u stanju razumjeti tu promjenu (jer ranijeg se sustava baš i ne sjećam, ostao je u meni upisan tek kroz odgoj), svesrdno sam je prigrlila; jer ako je izbor između popunjavanja praznina u unapred postavljenom rasporedu očekivanja (kao u onim igrama spajanja brojeva na stranicama dječjih časopisa) i nekog slobodnog slaganja životnih lego kockica, biram potonje, čak i ako su kockice istočnoeuropske proizvodnje, i svako malo mi se ipak nešto nameće.

OOS2511_30Fightclub2

Nije takva šema bez mana. Povremeno se uhvatim kako se osjećam neuspješno, kao da sam već toliko toga trebala ostvariti a nisam, jer ako mogu što god želim, zašto već nisam ostvarila sve? Ali povremene sumnje u samu sebe (koje su i tako dio nužne samorefleksije i od njih nema bježanja) i saslušanja pred generacijskom policijom odraslom u starom sustavu koju jako zanima zašto još nisam ostvarila ovo ili ono (udala se, rodila djecu, završila obrazovanje, podigla kredit za stan…umetni po volji) mala su cijena za makar prividnu slobodu izbora. Jer izbor nisu tek stvari, tržište koje nam servira životne opcije kroz soft drinks i brandove košulja; znali su to momci iz Kluba boraca još te davne 1999; “You are not your job. You are not how much money you have in the bank. You are not the car you drive. You are not the contents of your wallet. You are not your fucking khakis.” Za njih doduše, izbor unutar sustava i nije bio baš nešto; za mene, i sama mogućnost izbora je pozitivna.

No što bismo trebali birati? Što smo, ako nismo ni stvari ni karijera ni bogatstvo ni uspjeh? Ako mislite da znam, i da me preko noći prosvjetlilo moje 30 godina dugo iskustvo, varate se :). Nemam nikakve odgovore, niti s ulaskom u 30. na pladnju dođe rasvjetljen smisao života. Dođe možda malo više ljubavi prema sebi, malo niži prag tolerancije na nebitnosti i bedastoće, i vjerojatno još štošta tako sitno što tek trebam otkriti (ipak mi je 30 tek par punih sati). No najvažnija od dosadašnjih spoznaja jest da se zapravo ne mijenjamo s godinama, barem ne na onaj način na koji to zamišljamo kad mislimo u ‘starim’ kategorijama. Imam više iskustva, ali jesam li zaista mudrija? Jesam li sa 30 baš u svemu pametnija nego sa 20, i hoću li sa 40 odjednom preuzeti cijeli set novih uloga samo jer to godine nalažu?

OOS25112013_30_1Being 30…

Netko bi možda rekao da. Ja kažem ne, i smijem se svim svojim kategoriziranjima iz još mlađih dana, svakoj situaciji u kojoj sam na školskom hodniku pomislila kako su cure iz 3.B “tako ozbiljne, jer su odrasle”, i svakoj pomisli da je netko “zapravo baš kul, za 40-i-nešto-godišnjaka”. S godinama se mijenjamo, ali čini mi se da mnogo više od promjena zapravo ostajemo isti. Ostajemo mi, tko god mi bili. A opet, tko zna, možda sam u zabludi, i kroz tridesete se promjenim iz temelja. Ne znam, pitajte me ponovno tamo negdje oko šezdesete :).

Mijenjam li se fizički? Sigurno da, ali i to je valjda očitije drugima. Ja u ogledalu i dalje svako jutro vidim istu osobu, koja mi se možda sada sviđa malo više nego prije 15ak godina, jer lakše prihvaćam sve njene mane. I jesam, prošla sam i niz stilskih promjena, ali kroz sve njih provlačila se, nadam se, uvijek neka ista nit. Riječima Diane Athill, “However old one is, one still feels inside like the person one used to be. It’s a foolish mistake to try too hard to look like that person, but it would be a bit sad to look very much like something else.” I zaista je tako.

OOS25112013_30_2

Early blurry B-day happiness…

Sve slike iz filma su preuzete s interneta, pa hvala neznancima koji su ih screenshotali. 

.

Advertisements

10 Comments on “ON OTHER_30!”

  1. Lorna says:

    Sretan rođendan! : )

  2. petriza says:

    jako volim tvoje šarmantne opservacije!

  3. Mirjana says:

    Sretan rođendan! Odličan tekst – meni je 28, ali se mogu posve poistovjetiti (imamo zapravo i nekoliko dodirnih točaka – sveučilište i mjesto boravišta ;-). Ovaj dio (“Nisu nam trebale nekakve posebne vještine, nije bilo bitno biti najbolji, drugačiji, vidljiv. Bitno je bilo biti jedan od mnogih, i uporan. Na neki način, svi smo valjda bili najbolji.”) sam najočitije osjetila upravo dolaskom na ceu. Iako nas “naš” sistem nije učio kompetitivnosti i snažnoj ambiciji, mislim da nam/ti ide dobro. Ja se zapravo ponekad osjećam ne neuspješno, nego u procjepu između starog (brak i djeca do 30. najkasnije) i novog (BA, MA, PhD i 3 internshipa do 25.g.). Ta mi se pozicija u procjepu zapravo najviše i sviđa.

    • xavierkat says:

      Draga Mirjana, znamo li se mi? Ako ne, možda bismo trebale :)).
      Je, neki srednjestrujaški pristup je vjerojatno najbolji, ali i zahtjeva najviše hrabrosti, jer moraš reći ne krajnostima. A za to ipak treba malo iskustva…:)

  4. dust says:

    Sretan rodjendan!

    30’s su super oslobadjajuce. Ti kazes ” mnogo više od promjena zapravo ostajemo isti” , a ja sa svojih 39 godina, kazem “postajemo isti”. Sto si starija, to si vise ti. Moje najvece otkrice je da zivot bez dece, TV pretplate, auta i nepokretne imovine na mom imenu ne znaci neuspeh, naprotiv.
    Od kada sam procitala vas blog od pocetka do kraja jednog prolecnog dana ove godine, prestala sam da se plasim za nove narastaje. Hvala!

    • xavierkat says:

      Draga Dust,
      hvala ti i na čestitkama, i na divnom komentaru :). Iskreno, premda zaista ne razmišljam puno o godinama, valjda jer sam ja sama sebi uvijek mlada (znam da zvuči suludo, ali nedostaje mi boljih riječi za taj osjećaj :)), jedva čekam da vidim kakve će biti moje 30e :)

      • dust says:

        Naravno da is mlada! I ja sam! Suludo je razmisljati suprotno. Puno srece!

  5. dust says:

    da SI mlada……mozda sam vec toliko senilna da ni sama ne primecujem……


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s