TRAVEL_O licima i maskama, o skrivanju i otkrivanju

Prije tjedan dana vratila sam se s Tajvana. Bilo je to jedno od onih putovanja koje svoju punu važnost dobivaju tek povratkom doma s naknadnim odbacivanjem vlastitih predrasuda. Dvotjedno putovanje je prije svega koristilo kao dobar uvod u drugu kulturu- uzduž i poprijeko. Baš poput kakve intenzivne radionice u kojoj smo se igrali radoznalog amaterskog antropologa.

Tema za OOS pokazala se kao jedinstven kuriozitet iz zapadnjačke perspektive. Ta neobična navada nošenja kirurških maski u javnom prostoru.

131225_TW_052

Dojam koji stvaramo u prvim satima provedenima u stranoj zemlji, intuitivan je, snažan i iskren. Maske i skrivena lica oko nas. Mladi, stari, djeca, ljudi na skuterima, ljudi u odijelima, radnici na gradilištima, medicinari, ljudi koji prodaju hranu, ljudi koji jedu hranu. Razlike u teksturama, bojama, uzorcima. Zaštita od lošeg zraka? Fashion statement? Suvremeni nindže? Kolektivna ljubav prema fetišizmu? Kolektivno zatiranje identiteta? Maske potiču mnoštvo mogućih interpretacija.

130220224317-hong-kong-sars-lv-mask-horizontal-gallery

                                                           via chistineyeh.blogspot

One su svakodnevica u istočnim azijskim zemljama poput Japana, Kine i Tajvana, ali su čest prizor i na ulicama Tajlanda i Vijetnama, gdje su se uvukle u svakodnevnu praksu nošenja, daleko izvan realne svrhe zaštite zdravlja. Ipak, ankete među nositelj(ica)ma dokazuju kako ih često nose da bi prikrili neželjeni prištić, nedostatak šminke, kao zaštitu od sunca ili jednostavno, kako bi ostali zagonetni, ne odajući svijetu svoje emocije.

Jedino M i ja golobradi hodamo gradom. Gotovo bezobrazno.

Ipak, ne mogu odoljeti da masku ne probam i postanem, barem na tren, mistična. Stavljam masku (na točke, jasno), ali osjećam se čudno, nelagodno. Kao da će svi gledati u mene. Paradoksalno, sada sam dio većine.

Činjenica je (dokazana na vlastitom licu), da su maske nelagodne i krajnje nepraktične za nošenje, otežavaju disanje, razgovijetnost govora i magle naočale. Upravo to, točnije, njihova raširenost unatoč navedenoj nelagodi, sugerira kako je riječ o snažno ukorijenjenim kulturnim idejama, ali i instrumentaliziranoj dominaciji nad tuđim tijelom.

131225_TW_053

Promatrajući nedavni razvoj nošenja kirurških maski u Aziji, riječ je o kolektivnom, instrumentaliziranom i znanstveno potkrijepljenom odgovoru na bolesti prenošene zrakom. Brojne epidemije ptičjih i svinjskih gripa poprilično su ostavile traga. Iako su prijetnje s vremenom izostale, nošenje maski se pretvorilo u kolektivnu praksu kojoj nema jasne svrhe niti kraja.

Jedan mi je sugovornik otkrio da je masku nosi najčešće u uredu – ne da bi se zaštitio od tuđih bacila, dapače, da bi svoje potencijalne bacile zadržao unutar svog prostora, jer se smatra krajnje neuljudnim kašljucati u tuđoj prisutnosti.
Da, s druge pak strane, globalna ekonomija je nesmiljena – bolovanje je gubitak, a bolesnik je neupotrebljiv. Nošenje maske je prešutni simbol koji nastoji vrlo jasno i nedvosmisleno dati do znanja da je tijelo u potpunosti posvećeno maksimalnoj utilitarnosti. Događa se neobičan obrat: oni koji ne nose maske postaju središte pozornosti, izopćenici.

Unatoč integraciji u svakodnevnu rutinu, pokrivanje lica u azijskoj kulturi, za razliku od kulturnih obrazaca muslimanskog svijeta, nije zakonski nametnuto. Upravo zato nošenje kirurških maski u javnom prostoru stvara zanimljive implikacije za socijalnu interakciju.

000015

                                                              via chriswhubbard.com

U svojem eseju “On Face-work“, sociolog Erwing Goffman diskutira koncept lica, kao pozitivne slike koju individua stvara u interakciji s drugima. Lice kao sociološki konstrukt interakcije, niti je inherentan, niti permanentan aspekt neke osobe. Nekonzistentnost u načinu projiciranja sebe u društvu, objašnjava dalje Goffman, nosi rizik diskreditiranja i sramoćenja.
Stoga ljudi ostaju zaštićeni (maskama), kako sebe ne bi pokazali u nezgodnom svjetlu. Maska je s jedne strane ta zona utjehe, membrana prema svijetu za kojom zapravo svi ponekad žudimo. Eksplicitna membrana, dakako.

Performativnost svakodnevice može biti iscrpljujuća, a Azijati su ovdje napravili najjasniji odmak – dopusti mi pravo na intimu u mnoštvu. A to je nekada prijeko potrebno.

Advertisements

2 Comments on “TRAVEL_O licima i maskama, o skrivanju i otkrivanju”

  1. dust says:

    Imam utisak da si se osecala nelagodno kada si stavila masku zato sto to nasem drugacije treniranom Zapadjackom mozgu znaci da imas sta da krijes. Maska nosena ala Tai ili iz religijskih razloga predstavja opasnost ako postane norma, ali potpuno mogu da je zamislim kao (krajnju) opciju u slucaju da ni korektor industrijske snage nije u stanju da pokrije bubuljicu.

    Takodje je cudno kako je u nasoj kulturi anonimnost i privatnost vezana za oci and ne za usta. Mozda je razlog tome zato sto je klasna podela jos uvek jasna i snazna u Aziji i kako se samo sebi jednaki mogu gledati u oci, nema ih potrebe skrivati. Mi, nasuprot, gledamo u sve sto se mrda.

    • petriza says:

      Dobar zakljucak, slazem se! Nelagoda svakako ima veze s naucenim ponasanjem, ali je isto jako zanimljivo kako je njima direktan pogled potpuno nezamisliv i stvara uzasnu nelagodu…Makar bio otkriven u ovom slucaju.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s