I.D. _ xavierkat

OOS122013upitnik_1

Zašto pišem(o)?
_ Generalno – jer me pisanje drži živom, tjera me da prevaziđem neke svoje strahove i brusim ideje koje mi se motaju na glavi. Napisati znači stati iza svojih ideja, dozvoliti dijalog, pa i kritiku, što nije mala stvar. Naravno, pisanje ima i drugu stranu, ponekad je ono suptilna (samo)prisila na konformizam i autocenzuru, jer postoji strah od odgovora drugoga koji bismo nekad radije izbjegli; ali samo praksa nas tjera da budemo hrabriji. Pisati pak o osobnim stvarima znači izložiti se, pobijediti sebe kroz male bitke i s vremenom postati jači, što isto nije zanemarivo kao životni trening.

Specifično na OOS – zato jer mi je zadovoljstvo, intelektualni izazov i osobna sreća naći se u krugu ljudi koji pametno i s interesom pišu o stvarima koje ih faciniraju, zbunjuju ili zabavljaju, a pomalo i zato što svakome treba hobi, bijeg od posla, ono ‘nešto drugo’ što čini život zanimljivijim :).

Što je tvoja “druga koža”? U čemu se osjećaš najugodnije?
_ U odjeći koja mi dopušta da dišem, krećem se, budem opuštena, nesputana. U stvarima dovoljno jednostavnim da ne djeluju agresivno, napadno, a dovoljno neobičnim da su meni samoj zanimljive. Volim odjeću koja nastaje oko pitanja, problema, interpretacija, narativa. Volim i provokaciju, modni bezobrazluk, humor, ali ne i vulgarnost. Ne volim previše boje, premda povremena koloristička “šaka u oko” može biti jako zabavna. Kontradikcije su sveprisutne, i sasvim OK. Iznad svega ipak težim  udobnosti, koja je moja pretenzija mnogo više nego intelektualizam, koji cijenim kod drugih.

Moj ormar je tako zapravo prepun jednostavnih stvari s malim pomacima, a u udobnosti vode vjerojatno dvije: moja crna Nakkna haljina, koju bih najradije nosila svaki dan, i skromna suknja od tila koja je dašak zaigranosti u svakodnevici, i koju nosim na apsolutno sve – trenutno najradije na ogromne, tople pulovere, koji su mi također slabost. Isti su pak čista suprotnost odjevnom intelektualizmu: koncentrirana emocija, nježnost i toplina.

OOS122013upitnik_detalj copy

Što se s vremenom – otkada si počeo/počela razmišljati o odijevanju kao o nečem vrijednom pažnje – najviše promjenilo u onome što nosiš?
_ Mogla bih reći da danas nosim manje boja, da više pazim na komade koje biram, da mi je odijevanje postalo jednostavnije jer bolje znam što volim, a što ne…no zapravo su neke osnovne ideje uvijek bile iste, a najviše se promjenila rang-lista prioriteta.

Kada sam bila jako mlada, najvažnije mi je bilo biti drugačija. Mislila sam da to samo po sebi ima određenu vrijednost, a kako se nisam baš osjećala dijelom zajednice kojoj sam pripadala, prva mogućnost da se izrazim kroz odjeću (a došla je dosta kasno, jer smo mi bili ratni klinci koji dugo baš i nisu mogli birati) bila mi je jako privlačna. Sjećam se, primjerice, kako sam u (mislim) 7. razredu osnovne škole kupila kričavo narančaste čizme, jer sam svjesno htjela izaći iz okvira onoga što se tada smatralo cool. Odjeća je bila moj tihi bunt.

Nakon toga, došla je faza zabavljanja, koja je trajala dugo, dugo…Inspiraciju sam nalazila posvuda: u tatinom ormaru, hip-hop kulturi, sportskoj odjeći, knjigama, filmovima i kostimima, stidljivo (nakon što me zapuhnuo prvi val interneta) i u fotografijama s revija ili na posve random mjestima – a prije svega u vlastitom doživljaju/zamišljanju sebe. Spajala bih muške hlače s haljinama, nogometne dresove s tilom, kravate i košulje s girly cipelama, slojeve i slojeve tekstura (pa i boja)… Nekad je sve to izgledalo suludo, ali ja sam se dobro zabavljala. Prestalo je biti toliko važno biti drugačiji – važno je bilo igrati se i “tražiti”, jer tada još nisam sa sigurnošću znala da ne postoji neka jedna Ja koju treba pronaći, i konstantna reinvencija se činila like the right thing to do. Sve mi je bilo dozvoljeno.

Konačno, prevagnula je udobnost, i sklonost jednostavnim rješenjima. Zadržala sam neke ljubavi iz mladosti (široke asimetrične krojeve, til, odjeću koja ne poznaje rodna određenja i obuću koja je pomalo “šašava”), s nekima se oprostila (već odavno ne nosim narančaste čizme, niti više od jedne boje u kosi), pronašla neke nove (dugo vremena nisam voljela haljine, a danas su mi nezamjenjive). Prihvatila sam da se mijenja moje tijelo, ali i moje potrebe (za neke prigode u životu ipak ne možete odjenuti nogometni dres), interesi, pa i želje. Nisam u svim životnim sferama tako hrabra kad su promjene u pitanju, ali stilske evolucije, pa i povremene revolucije, su mi super. Znam da mnogi s malo srama gledaju na svoje stare fotografije i odjevne kombinacije, ali meni je taj cijeli proces mijenjanja i promatranja vlastitog razvoja divan i zabavan :).

OOS122013upitnik_cipele copy

S jedne nas strane mainstream mediji bombardiraju pravilima odijevanja, sezonskim trendovima i ‘zabranama’. S druge, postoji niz kritičkih pokušaja da se odijevanje (a onda i moda) demokratizira, podsjeti ljude da je odjeća tu zbog nas, i da svatko moze birati štogod želi dok god se u tome dobro osjeća. Gdje su tvoje privatne granice, i gdje ih, u teoriji, postavljaš drugima?
_ Moje samonametnute granice su jednostavne: nositi ono u čemu mi je ugodno. Znam, zvuči bez veze, ali zaista je to jedino pravilo. Ne treba se zavaravati, vrlo je restriktivno: ‘ugodno’ je određeno čitavim nizom faktora, često društveno uvjetovanih, od kojih neke sigurno nisam ni osvjestila, a zbog kojih danas možda još nemam u ormaru neke stvari za koje ću sutra shvatiti da me zapravo nadopunjavaju i vesele. Nekad se sve svodi na vizualni dojam, nekad je priča kompleksnija (primjerice, imam jednu predivnu košulju čija ljepota proizlazi iz pričanja nacionalnih mitova, što me povremeno zasmeta), a ponekad osjećam da mogu nositi baš sve.

Što se tiče drugih…Izvan okvira neke temeljne, pa i zakonom regulirane (ponekad ne baš najsretnije) pristojnosti, koja vam recimo zabranjuje da hodate goli ulicom, svačiji je odjevni izbor upravo to – njegov izbor. Ne znači to da sam imuna na estetske sudove, ali imati vlastito mišljenje je jedno, dok je nametati ga drugima nešto sasvim drugo – i ne čini mi se da bi moj estetski sud nužno trebao imati utjecaja na nečiju privatnost, pa i na njegov ukus i stil odijevanja kao dio privatnog prostora. Nije to tek puko inzistiranje na kvaziliberalizmu poradi političke korektnosti. Ostavljanje prostora drugima da budu ono što žele je – dok god nikome time ne čine zlo – neki minimum za suživot, a odijevanje je nezanemariv dio građenja vlastitog identiteta. Doduše, odjeća se često politizira, i estetski odabiri znaju poprimiti mnogo dublja značenja, što značajno komplicira situaciju – no to je nešto složenija priča od visine peta na nečijim cipelama ili boje suknje, stvari kojima se generalno posvećuje previše pažnje; no i jedno i drugo se često koristi za (bezrazložno) demonstriranje moći iz svih izvora (i privatnih i institucionalnih), i previše težine se stavlja na te debate i estetske sudove.

Ne znači to da mi se sviđa sve što vidim na drugima, ali često više volim zaigrane pogreške nego konformističke uspjehe, a u duhu gorespomenutog, simpatične su mi male svjesne/namjerne nemarnosti. Zanima me kontekst, pa tako volim blogove koji odjeći daju priču, otkrivaju značenje, što je (meni) bitno u razumijevanju drugoga i njegovih odabira. There is more (to clothes) than meets the eye. Ali isto tako, nitko od nas definitivno nije samo odjeća koju nosi (hvala ti David Fincher!), premda nas kultura bloganja, “pinanja” i generalno fascinacije materijalnim povremeno zna zavarati po tom pitanju. Pritom krivnja ne leži na nekom neidentificiranom Drugom – kad se osvrnem na svoje pisanje na ovom blogu, ponekad me strah da ostavlja sličan dojam, da stvarima daje preveliku važnost i težinu, premda mi to nije namjera. Something to think about in the new year, i za sve buduće tekstove…

OOS_upitnik_Fincher via quotesworthrepeating.com

Kada sam pak pitana za mišljenje, trudim se biti iskrena, konstruktivna i pristojna. Nekad mi se čini da sam i prepristojna, za što krivim svoje roditelje :).

OOS zagovara prihvaćanje različitosti i prije svega samog sebe, kakav je tvoj odnos prema tvom tijelu?
_ Neobičan i kompleksan, i vjerojatno ne sasvim očekivan za nekoga tko piše na blogu koji se bavi odjećom, a time posredno i tijelom. :) Kada sam bila jako mlada, moje tijelo mi se nije činilo dovoljno dobrim, dovoljno lijepim. No s godinama smo se naučili bolje razumjeti, ono i ja, i poslije ranih teenagerskih godina postali pomalo poput loših ljubavnika – uvažavali se dok se trebamo, no predbacivali si ono što nismo bili u stanju ispuniti.

Srećom, s vremenom je došla određena svijest o vlastitoj vrijednosti, i potreba da samu sebe volim takvu kakva jesam. U jednom trenutku shvatiš da je nevoljenje sebe najbesmislenija opcija, i da imaš na raspolaganju (barem) dvije puno bolje: mijenjati ono što ti se ne sviđa i naučiti tijelo da te sluša, ili prihvatiti ono što ti je do jučer bilo problematično kao vlastitu specifičnost. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što znači vjerojatno najizlizanija od svih fraza – ona o tijelu kao najboljem oruđu – ali više se ne ustručavam koristiti ga, i za time sve više imam potrebu. S druge strane, eksperimentiranje s odjećom definitivno je (bio) moj način “izlaganja” vlastitog tijela, i to mi nikada nije bio problem. Premda volim široke krojeve, mnogo volumena, nikada to nije bio način da se sakrijem (uvijek me iznenade takve pretpostavke od strane drugih – a čujem ih povremeno) već moj specifični način razotkrivanja i time zapravo izraz sigurnosti, a ne nesigurnosti.

OOS122013upitnik_kosa

Da li se, kako i zašto tvoji matični interesi manifestiraju na polju odijevanja i mode? Drugim riječima, kako oni mogu doprinijeti razvoju i proširivanju (tematskom, diskurzivnom) pisanja o modi?
_ Nemam jednostavnog odgovora na ovo pitanje, osim na njegov prvi dio, koji može glasiti samo – naravno. Vjerujem da su sve naše brojne uloge, slojevi karaktera, pa i interesi uvijek međusobno isprepleteni. Ne možete, primjerice, osam radnih sati u danu zaboraviti tko ste privatno i biti samo ‘radnik’, a na sličan način ne možete maknuti sve svoje ideje (profesionalne, sanjarske, intimne…) dok ujutro stojite ispred ormara birajući što ćete odjenuti, pa tako ni dok navečer s laptopom u krilu pokušavate sročiti neki tekst o tome, ili samo poslagati slike nekim redosljedom. Sve što radimo nekakav je odabir, i normalno je da će se ono što je u nama i što nam je važno neprekidno “petljati” u isti.

Mnogo mi je veći problem definirati moje matične interese, pa otuda i poteškoća da nađem pravi odgovor. Umjesto njega mogu ponuditi par primjera koji, čini mi se, govore o neraskidivosti spona između različitih slojeva mojih interesa. Primjerice, poimanje političkog djelovanja kao javnog čina koji u svojoj definiciji ima građansko samoizlaganje stalno mi radi probleme s prihvaćanjem djelovanja, pa i protestiranja pod maskama, a posebno upotrebe iznimno popularne Fawkesove maske kao dijela stalne ikonografije protesta diljem svijeta; općenito me fascinira, većinom negativno, korištenje uvijek istih simbola u protestne svrhe, često baš na odjeći. Kao štreber, imam problema i s određenim labavo definiranim pojmovima, recimo s idejom ‘hrabrosti u odijevanju’, jer hrabrost poimam uvijek u odnosu na neki izvor otpora, dok je ustaljeno shvaćanje čini mi se postalo ono pomicanja vlastitih granica i “bivanja drugačijim”. Konačno, ljubav spram filma kao načina odnošenja spram realnosti često me odvede u korištenje istog u svrhu nastavka mojih vlastitih refleksija ili njihovog proširenja, pa i kada je riječ o odijevanju – bilo da iz filmova ‘kradem’ ideje i osjećaje koje nastojim rekreirati outfitima, koristim ih kao ilustraciju ili u njih upisujem neka značenja koja nisu nužno bila u glavi autora, i kao takve ih uplićem u pisanje. Priznajem ipak da sam kukavica, pa o svim tim stvarima češće razmišljam nego što pišem :).

 OOS122013upitnik_zadnja

Advertisements

One Comment on “I.D. _ xavierkat”

  1. hiPop says:

    dok sam citala tvoju modnu biografiju – sa sve onim od ‘biti drugacija po svaku cenu’, preko trazenja sebe do (pro)nalazenja…mogla sam se potpuno pronaci u tim redovima….jedino sto, moram priznati, jos nisam dostigla zen poziciju potpune jasnoce pa se volim povremeno poigrati i obuci kao pre koju godinu…valjda je to strah od odrastanja iako je to nista drugo do – modno sazrevanje :)


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s