ON OTHER_ (želim biti) Zaposlena djevojka

… i znam da nisam jedina… Razmišljajući o novom tekstu koji bih napisala, u skladu s blogom koji se bavi modom i njezinom društvenom ulogom (između ostalog), htjela sam pisati o modnim pravilima poslovnog svijeta i sve što ona podrazumijevaju, no to ostavljam za sljedeći put. Danas – let’s talk business!

Danas je 8. Mart, Dan žena, za kojeg se često smatra da mu je začetak u prosvjedu tekstilnih radnica u New Yorku 1857. koje su zahtijevale veće nadnice i bolje uvjete rada, dok drugi tu informaciju osporavaju, tvrdeći da je to pokušaj odvajanja Dana žena od komunizma i pridavanja mu internacionalnijeg karaktera. Utemeljen na stvarnosti ili legendi, nije zapravo ni toliko važno, no poznato je da je prvi međunarodni dan žena obilježen 19.03.1911., a od 1914. slavi se osmog ožujka – te godine u Danskoj, Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. 1917. godine prosvjedi i štrajkovi koji su se održavali u Sankt Petersburgu na Dan žena bili su okidač Februarske revolucije. Za razliku od svojih revolucionarnih početaka i ideala, današnje poimanje tog praznika svodi se uglavnom na konzumerizam: čestitke, cvijeće i savjeti „čime se počastiti za Dan žena“.

Osim povijesne, ovaj dan je za mene i od osobne važnosti jer je to dan moje promocije; dan, koji premda sam se odupirala prisustvovanju ceremoniji, ipak pokleknula pod pritiskom roditelja, kako bi stavili svečanu točku na i mog (dosadašnjeg) školovanja. I ne mogu reći da nisam uživala – to je bio dan posvećen meni, mom trudu i uspjehu. Dan kada se činilo da se (barem na papiru) ostvarila rečenica koju smo toliko slušali u gimnaziji od strane profesora: „Vi ste budući intelektualci!“ Uvijek mi je zvučala ozbiljno, pomalo i prijeteće, nabijena nekom težinom, odgovornošću (prema društvu, u budućnosti) koje tada nismo bili svjesni. Ona je služila i kao pedagoška mjera, uspostavljanje autoriteta pojedinca nad (raspuštenom i uglavnom nezainteresiranom) većinom – stvaranjem dojma da se radi o privilegiji čuti tu informaciju na satu filozofije/zemljopisa/sociologije… No, veliki je nesrazmjer između budućnosti za koju su nas pripremali i sadašnjosti u kojoj živimo, desetak godina kasnije. Svi razredni kolege su, moram pohvaliti, visokoškolski obrazovani: oko četvrtine razreda živi i radi u inozemstvu, dio se tamo (barem neko kratko vrijeme) i školovao, samo dvoje su roditelji, a oni koji smo ostali ovdje radimo ili ne radimo, statistika je nestalna. Jesmo li ili nismo u međuvremenu i postali intelektualci, teško je reći. A uostalom je i nevažno, jer je ta „važna i privilegirana“ uloga intelektualca koju smo trebali preuzeti s vremenom postala nevažna.

2013

2013

Ostalo je samo tjedan dana do završetka mog stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, nakon kojeg mogu zaključiti: premda se financijski nisam baš usrećila, bogatija sam za par prijateljica, nešto životnog iskustva i radnog staža. No opet sam na početku, gdje sam bila i 365 dana ranije. Ali godinu starija i pesimističnija.

2014

2014

Svakodnevno provjeravam oglase koji se nude: rad na određeno, stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, volontiranje… I pitam se: koliko još? Koliko godina osposobljavanja je potrebno da bi napokon bili sposobni, koliko puta se treba početi ispočetka, koliko mjeseci na burzi prije nego što svi spakiramo kofere i odemo u inozemstvo? Danas se, nažalost, češće čuje da je netko dobio vizu i radnu dozvolu nego ugovor na neodređeno. I stvari ne izgledaju optimistično: novi Zakon o radu omogućava da se broj radnih sati tjedno penje na 56! I premda se ta ideja opravdava fleksibilnošću (jedan tjedan 56, sljedeći 24 sata rada), treba biti na oprezu od fleksploatacije – jer u strahu od gubitka posla ili ne produljivanja ugovora, rijetko tko će se usuditi izboriti za svoja prava. Prava koja se ionako svakodnevno, postepeno sve više smanjuju. Radno sposobni, ali kreditno nesposobni, u iščekivanju prilike pristajemo na razno-razne poslove i sve je još nekako podnošljivo s 28, no što s 38? 48? 58? Poljuljanog samopouzdanja pristajemo na loše financijske uvjete i privremene ugovore, na stručna osposobljavanja za radna mjesta koja se ne otvaraju i očekuje se da na tome budemo zahvalni – i prije nego što uopće uđu na tržište rada, mlade se tretira kao tehnološki višak. Radna politika u kojoj su prava radnika sve ograničenija, a oblici zapošljavanja nesigurniji, nemaju negativan utjecaj samo na ekonomsku sliku pojedinca ili domaćinstava, nego i na psihu (osjećaj nesigurnosti, depresije, besperspektivnosti), društveni život (ne želim ovaj tekst pretvoriti u osobnu žalopojku, ali veliki dio mog društvenog života svodi se na skajpanje i chatanje s raseljenim prijateljima) i budućnost općenito – u vremenima financijske nesigurnosti rijetki će se usuditi pomišljati na zasnivanje obitelji, a tako daleku budućnost kao ostvarivanje prava na mirovinu da ni ne spominjem. Sve te promjene dovode do stvaranja nove klase – prekarijata.

Srđan Kovačević - iz serije "Prije odlaska"

Srđan Kovačević – iz serije “Prije odlaska”

Upozoreni smo i na načine na koje su osobito žene pogođene novim pravilima na tržištu rada: osim diskriminatornog pogleda na ženu u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima kao na bombu čiji biološki sat otkucava i pitanja o bračnom statusu i planiranju obitelji, ugovor o radu na određeno omogućava naprosto ne produljivanje istog nakon njegovog isteka (što je osobito problematično u slučaju trudnoće)… Predlažem da detaljnije o tome čitate ovdje.

prednost muškarac

Korak naprijed, dva natrag… koliko ćemo još puta morati voditi još davno dobivene bitke? Zašto je 8+8+8 uopće dovedeno u pitanje? Svemu usprkos, a zahvaljujući vjerojatno baš svojoj mladosti, naivnosti i neiskustvu, pokušavam ostati optimistična i pouzdati se u sebe i svoje sposobnosti. Tako da ću sada napraviti nagli rez u tekstu jer moram prevoditi CV, pisati motivacijska pisma i slati molbe na oglase za koje sam kvalificirana, nekvalificirana i prekvalificirana. Pa ako čujete za neki posao za mladu, visokoobrazovanu ženu koja govori nekoliko jezika, zna raditi s ljudima, voli timski rad i obožava umjetnost i književnost, a zna taj entuzijazam prenijeti na druge, javite!

I za kraj, uzevši sve prije rečeno u obzir, mogu reći samo:

Drage žene – sretno!

vizuali: internet, privatno

Advertisements

ON OTHER__ Pokaži mi svoje pravo lice

„Odlučili ste se na novi korak – prespavati kod dečka. Bez obzira na to jeste li glamurozna boginja, potpuno prirodna ili zavodnica i je li vam prvi ili tisućiti put, evo kako se uvući pod plahte puni samopouzdanja.“ – uvod je u članak u jednom ženskom časopisu koji čitateljice upućuje na proizvode koji bi trebali napumpati volumen kose, trepavice i samopouzdanje. Za samo 19-439 kn po proizvodu. Prva pomisao jedne praktične i lijene perfekcionistice kao što sam ja jest – kako će se mrlje od te silne šminke oprati s posteljine ?! – ali pravo pitanje je: kada je došlo do toga da se upotreba šminke vrati kao bumerang koji su žene svojevremeno bacile u lice tradicionalnog patrijarhalnog morala? Jer ne tako davno, nakon Prvog svjetskog rata, započinje osvještavanje žena i njihovo polagano oslobođenje od nametnutih pravila konzervativaca. Skraćivanjem haljina i kose, te propagiranjem androginog izgleda i krojeva koji ne naglašavaju obline, ali zato pokazuju više kože, čine prvi korak prema tome da žena bude svoga tela gospodar, a svoju su seksualnost naglašavale kozmetikom, osobito ruževima, koje su flapperice nanosile čak i na koljena! Slobodnije ponašanje i novi izgled značili su raskid s viktorijanskim moralom konzervativnog patrijarhalnog društva koje je zahtijevalo kako moralnu čistoću, tako i lice čisto od šminke (kako bi se što lakše procijenila kvaliteta genetskog materijala potencijalne buduće majke nečijeg potomstva), te je uporabu kozmetike dozvoljavalo samo prostitutkama i glumicama. Ograničenja su išla tako daleko da je britanski parlament u 18.st. čak donio zakon koji zabranjuje upotrebu mirisa, šminke, kozmetike, umjetnih zubiju i kose, korzeta, visokih potpetica… kršiteljice tih propisa bile bi optužene za vještičarenje i slične prijestupe, a brak sklopljen uslijed zavođenjem potpomognutim gore navedenih predmeta bio bi poništen.

ursula

Danas, kad je rekreacija važnija od prokreacije, posezanje za provokativnom odjećom i dodacima smatra se poželjnim. Slično kao flapper 20-ih, pripadnice današnjeg takozvanog lipstick feminizma smatraju da su žene osnažene isticanjem svojih atributa kroz prakse nošenja atraktivne odjeće i šminke jer imaju izbor i kontrolu nad svojim tijelom i seksualnim ponašanjem koje ne mora ostati unutar okvira tradicionalnih rodnih uloga dobre djevojke, pristojne žene, majke, no mnogo je i kritičara takve filozofije, jer žena ipak preuzima tradicionalno (premda ne i konzervativan) feminin izgled te je granica između osnaženja i objektifikacije zamagljena.

FEMINISM CREME

Ipak, osim pokoravanja napadu ujedinjenih snaga patrijarhata i liberalnog kapitalizma, kozmetika nudi mogućnost da konstruiramo vlastiti identitet onako kako ga zamišljamo, a ne kako nam je dano i mogućnost za eskapizam: siva svakodnevica možda izgleda ružičastije s malo rozog laka za nokte.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata ograničena je proizvodnja svega osim oružja, no navodno je Churchill poticao proizvodnju kozmetike jer je smatrao da je važna za održavanje pozitivnog stava.

Da takva pretpostavka nije promašena, pokazuje i događaj iz Bergen Belsena, o kojem je u svom dnevniku pisao pukovnik Gonin. Sudjelujući u oslobođenju tog koncentracijskog logora, opisao je užase logoraške svakodnevice: tifus, izgladnjelost, umiranje žena, muškaraca i djece, hrpe leševa posvuda… Zabilježio je i kako je u humanitarnoj pomoći, uz neophodnu hranu i lijekove stigla i pošiljka crvenih ruževa, na opće čuđenje vojnika. I opće oduševljenje logorašica. Čak je i Banksy u jednom svom radu prikazao tu epizodu, no nisam sigurna koliko je zapravo uspio prikazati kompleksnost cijelog prizora. Slika je u svom realizmu groteskna, kakav je prizor sam po sebi morao biti: izgladnjele, na silu ošišane logorašice gledaju u nas iza ograde, iz općeg sivila, a na njihovim usnicama ruž se crveni poput stigme. No mislim da slici nedostaje empatije, ne prikazuje taj osjećaj vraćanja osjećaja individualnosti i ljudskosti u neljudskim uvjetima, simboliku koju je ruž predstavljao: mogućnost da će agonija uskoro završiti i da će moći razmišljati o takvim frivolnostima kao što je kozmetika, bijeg iz svakodnevice koju su činili samo bolesti, nasilje, glad i smrt. Ruž koji kao da kaže: dobrodošle u mir! Cinično i: dobrodošle u kapitalizam!

Lipstick-600x586

Moja razmišljanja o kozmetici i njezinoj ulozi kako u društvu, tako i u mom životu potaknula je nedavno održana izložba Marijina industrija ljepote u Muzeju za umjetnost i obrt. Izložba je pokušala pomiriti nekoliko aspekata kozmetičke industrije: onaj proizvođačice, fokusirajući se na inovativan, elegantan i minimalistički dizajn Marije Kalentić koja je godinama bila zadužena za kreiranje vizualnog identiteta Neve i njezinih proizvoda; i onaj potrošačice, kroz isječke i shizofrene citate iz časopisa Svijet (namijenjene tadašnjim čitateljicama koje su prošle transformaciju od ratnice preko udarnice do konzumeristice), koja se bitno ne razlikuje od današnje zbunjujuće ideje žene-majke-kraljice.

photo(6)

Priču završavam u osobnom tonu. Jer dok ovo pišem, paralelno se spremam za izlazak, što uključuje uobičajeni ritual: korektor, rumenilo, maskara, ruž. Ponavljam to gotovo svakodnevno, premda ima dana kad preskočim taj dio i izađem bez šminke – jer sam ju lijena staviti, jer sam opet zaspala i ne stignem, jer si izgledam apsolutno fantastično… Pa se pitam – a ni sama ne mogu sa 100% sigurnošću odgovoriti – za koga je uopće stavljam i što time uopće želim poručiti? Da sam zgodna? Uspješna i sve stignem? I woke up like this? Postavljanje jasnih i definiranih granica između privatne osobe („za po doma“) i vanjske persone? Ne nužno, jer ionako sam nekad najdotjeranija kad sam doma – kad se samo sjetim silnog lickanja u pauzama od učenja za neki opsežni ispit, pospremanja ili za vrijeme ležanja u krevetu zbog viroze… dotjerivanje izvana kako bih se osjećala bolje iznutra. Izgledati više kao lutka, kako bih se osjećala više kao žena, a ne zatočenica na prisilnom radu –zvuči zaista apsurdno. Rijetko eksperimentiram sa šminkom i moj make-up bi se vjerojatno okarakterizirao kao naglašavanje prirodne ljepote. No taj koncept je u biti proizvoljan – jer tko zapravo određuje taj ideal ljepote? On je simulakrum, jer čak ni nedostižne ljepotice s naslovnica u stvarnosti ne izgledaju kao te ljepotice. Ipak, čak i pri punoj svijesti o nametnutim pravilima potrošačkog društva, često im se dobrovoljno, pa i s užitkom, pokoravam.

988DLS_Glenn_Close_001

Vizuali: internet, someecards, tumblr, tumblr, ja


I.D. _ rr0se

chewbacca

Zašto pišem(o)?
_ Ponekad pogledam neki film, pročitam neku knjigu ili posjetim neku izložbu koju smatram divnom ili užasnom i danima mi se vrti po glavi. Preispitujem vlastite stavove koje uzimam zdravo za gotovo i želim svoje dojmove (i eventualne zaključke) s nekim podijeliti. No od ideje ili inspiracije do samog teksta dug je put pisanja. Više brisanja nego pisanja. Pisanje je svojevrsno razgolićivanje i u samom činu ima nešto egzibicionistički. Vjerojatno zbog tog osjećaja mi je svako škrabanje i tipkanje popraćeno danima oklijevanja, a rezultat često nije zadovoljavajući, no to me motivira da pokušam biti bolja.

Što je tvoja “druga koža”? U čemu se osjećaš najugodnije?
_ Crno, bijelo, rijetko u boji.

Što se s vremenom – otkada si počeo/počela razmišljati o odijevanju kao o nečem vrijednom pažnje – najviše promjenilo u onome što nosiš?
_ Kad sam bila mala, obožavala sam izbaciti svu robu iz ormara na pod i plivati u njoj. Danas imam manje stvari. A i manje eksperimentiram, većina stvari u mom ormaru nalikuje jedna drugoj. Ali više pazim na materijale, krojeve i kvalitetu izvedbe.

S jedne nas strane mainstream mediji bombardiraju pravilima odijevanja, sezonskim trendovima i ‘zabranama’. S druge, postoji niz kritičkih pokušaja da se odijevanje (a onda i moda) demokratizira, podsjeti ljude da je odjeća tu zbog nas, i da svatko moze birati štogod želi dok god se u tome dobro osjeća. Gdje su tvoje privatne granice, i gdje ih, u teoriji, u svojoj glavi postavljaš drugima?
_ Iz odgovora na prethodno pitanje dalo bi se zaključiti da samoj sebi postavljam puno granica, no one su se zapravo pojavile iz potrebe za praktičnošću – tako je bicikl je presudio nekim „pencil“ suknjama, a pješačenje visokim petama. A granice drugima? Gotovo ih i nema.

OOS zagovara prihvaćanje različitosti i prije svega samog sebe, kakav je tvoj odnos prema tvom tijelu?
_ OK smo si. Mislim da sam napokon srasla sa svojim tijelom. Samo da ono ne raste dalje neovisno o meni :)

Da li se, kako i zašto tvoji matični interesi manifestiraju na polju odijevanja i mode? Drugim riječima, kako oni mogu doprinijeti razvoju i proširivanju (tematskom, diskurzivnom) pisanja o modi?
_ Interdisciplinarnost je neizbježna; moda/stil/odjeća ne može se promatrati izvan konteksta u kojem nastaje i izvan vremena, koliko god „bezvremenska“ bila.


ON OTHER_Strike a pose

„Čemu kvariti ovu divnu večer takvim teškim temama… Mlade ste, zgodne ste, cijeli život je pred vama… Zašto sada blebetati o politici i feminizmu? Pa on (feminizam) danas više i nije potreban, barem kod nas…“ – tako je otprilike zvučao odgovor jednog poznanika na pokušaj da ga uključim u razgovor koji smo prijateljica i ja vodile. Komplimentiranje da bi se diskreditiralo. Stereotipna slika feministice kao jetijevski dlakave babaroge, ratoborne i neurotične, zabluda je koja odvlači pozornost sa stvarnih problema i onemogućuje komunikaciju. A problemi postoje – diskriminacija na radnom mjestu, neprimjereni komentari na račun izgleda (s čime sam se osobno više puta susrela – često i s tim da mi je odjeća previše pokrivajuća, da bi se trebala oblačiti seksipilnije i sl.), podjele na „muške“ i „ženske“ poslove – u javnoj, ali i još više u privatnoj sferi (pa tako u reklamama muškarci se bave ili gledaju sportove i piju pivo, dok žene kuhaju, peru, a čak i u izlascima imaju deterdžent uza se). Zablude su najočitije u opisima samih rodova – što su odlike i poželjne karakteristike ženskog, a što muškog roda – zaboravljajući pritom da je rod proizvod ritualizirano ponavljanih konvencija (Butler), kulturno uvjetovana konstrukcija, a ne prirodna datost. Možda čitatelji(ca)ma ovog članka ovo zvuči banalno, prožvakano, možda vam se čini kao nešto što smo svi već puta 100x čuli. Ja vjerujem da jesmo, ali s obzirom na razne komentare s kojima se svakodnevno susrećem, čini mi se da nisu svi baš pozorno slušali.
Razgovor s početka priče potaknulo je nekoliko članaka koje sam pročitala tog dana, između ostalih i lalalua-in post link, gdje navodi ograđivanje manekenke/urednice Anje Rubik od feminizma. Takav stav me i nije odviše iznenadio, jer ipak se radi o komercijalnom časopisu, a feminizam, barem u kontekstu modne i erotske fotografije, nije isplativ; ono što razočarava jest nerazumijevanje od strane žene s određenim medijskim utjecajem, urednice časopisa koji se definira kao oslobađajuć za žene u pogledu stavova, osjećaja i ponašanja. Oslobođenje često dolazi u obliku razgolićenja: zamjena korzeta i dugih nepraktičnih suknji 1920ih kratkim haljinama koje otkrivaju noge i leđa, odbacivanje grudnjaka, nošenje minica 1960ih… sve su to pokušaji žena za dobivanjem kontrole nad vlastitim tijelom, pobuna protiv nametnutog morala i pravila.

No granice između objektivizacije, egzibicionizma i oslobođenja nisu uvijek najjasnije. Pitanje koje dolazi od strane jedne tinejdžerice to najbolje demonstrira link– zašto se smatra osnažujućim kad se Lena Dunham pojavi gola na televiziji, što ne bi bio slučaj da gola paradira Beyonce. I zaista, zašto? Obje su mlade, zdrave i veoma uspješne žene; ipak, konteksti u kojima dolazi do njihova skidanja i ono što time postižu sasvim su drugačiji. Beyonce na temelju svog besprijekornog izgleda dobiva, osim komplimenata, bezbrojne unosne sponzorske ugovore za odjeću, obuću, kozmetiku, pića, parfeme…proizvode kojima se sugerira da bi se njihove korisnice/i konzumacijom približili nedostižnom idealu kojeg ona utjelovljuje. I premda bi se u njezinu obranu svakako moglo reći da svojim radom i talentom došla do statusa koji uživa, čini se da samo talent više nije dovoljan te ona ipak predstavlja onaj nametnuti, već ustanovljeni ideal ljepote, seksualiziranost koja je stvorena od i za muški pogled i time samu sebe pretvara u objekt. To dodatno potencira i odbacivanjem vlastitog identiteta i imena u nazivu svoje posljednje turneje te postaje (samo) nečija gospođa – Mrs. Carter.
beyonceknowles13
S druge je strane Lena Dunham koja piše, režira, glumi i svlači se u vlastitoj seriji Girls. Njezine proporcije izlaze izvan holivudskih normi, a situacije u kojima se njezin lik Hannah Horvath zatječe gola teško da će se pronaći u uobičajenim i klišejiziranim erotskim maštarijama.
lena1
I zato je njezino golišavo pojavljivanje (a ponekad i paradiranje) na TV ekranu poželjno i nužno – jer prisutnost samo jedne vrste prikaza žena u medijima (nedostižno lijepe, uvijek dotjerane, mazne i senzualne dugokose zavodnice čiji je glavni cilj biti privlačna suprotnom spolu) ostavlja dojam da se radi o nečem prirodnom i normalnom, a ne o artificijelnom, medijski nametnutom idealu ženstvenosti.
lena 2
Ne čudi da se žene kao autorice osjećaju ugodnije ismijavajući seksualnu objektivizaciju žena jer one su istovremeno i ispred i iza kamere, i objekti i subjekti. Parodiranje žene-kao-objekta naglašava artificijelnost nametnute ženstvenosti i muškog pogleda na ženu, na njezino tijelo i seksualnost. Zauzimanjem klišejiziranih poza iz časopisa, reklama i ostalih medija, ali ne poštujući i kod koji uključuje šminku, frizuru (i ekstenzije), sexy odjeću (i po potrebi umetke na ključnim mjestima) te visoke potpetice i vjetar u kosi te nepisano pravilo o poželjnim/obaveznim dimenzijama sise-struk-bokovi, (n)ove pozerice iznenađuju, šokiraju, pa i oslobađaju.
stephan lupino 1
objektivna-08
Osim već navedenih članaka i situacija, na pisanje ovog post-a potaknula su me i dva fotografska ciklusa koja su se ove jeseni mogla vidjeti u Zagrebu. Prvi je „Objekt(iv)na“, predstavljen na ovogodišnjem Rovinj Photodays. U njemu je Nina Đurđević i autorica i model, te kroz seriju autoaktova propituje svoju erotičnost u okruženjima za koje sama, u objašnjenju vlastita rada, kaže da su društveno općeprihvaćena, ali intimno i individualno sasvim nepoznata. Glomazne cipele i japanke umjesto štikli, sportske čarape umjesto samostojećih, nepočešljana poluduga kosa te naočale (koje ovdje nisu modni dodatak „sexy tajnice“) daju (auto)ironičan pogled na prikaz žena u medijima. Na prvu zabavan, ali ovaj fotografski koncept ima i dublje značenje. On nudi drugačiju sliku žene (ili sliku drugačije žene), one koja se osjeća ugodno u vlastitom tijelu, žene koja propituje postojeće reprezentacije roda te promišlja vlastiti identitet u danom kontekstu.
objektivna-10
Drugi je rad Tomislava Gotovca “Foxy Mister” iz 2002., kojeg smo imali prilike vidjeti na izložbi Ekstravagantna tijela – Ekstravagantne godine. U toj seriji Gotovac je imitirao poze ženskih modela iz časopisa Foxy Lady. Staro, dlakavo muško tijelo u pozama u kojima običavamo vidjeti mlada, besprijekorna ženska tijela; seksualno i izazovno pretvara se u groteskno i izazov (Gotovac je u jednom intervjuu opisao muke koje mu je pokušavanje zauzimanja poza iz erotskog časopisa zadalo). Artificijelnost se pretvara u art.
foxy tom2
Posljednji primjer možda najbolje ilustrira dvostruka mjerila koja se primijenjuju na žene i na muškarce. O dvostrukim mjerilima Gloria Steinem nedavno je izjavila: “Voljela bih da ne bismo trebale biti gole da bismo bile primijećene… Ali s obzirom na postojeću igru, žene donose odluke. Na primjer, izbor za Miss Amerike je najveći izvor školarina za žene u SAD-u. Da je natjecanje koje se temelji isključivo na izgledu glavni izvor školarina za muškarce, rekli bismo: Zato Kina pobjeđuje.” (moj slobodan prijevod, prihvaćam i bolju varijantu)
Zaključak je da sve ostaje na nama. U pripijenoj odjeći, kratkoj ili širokoj, pokrivene ili razgolićene, ispeglane ili raščupane, našminkane ili ne… izbor onoga u čemu se osjećamo ugodno ostaje na nama. Ali svjestan i nekonformistički izbor. Kontinuirano preispitivanje onoga što se smatra normalnim i poželjnim. I radije, prije poze, zauzmimo stav.

foto via: dailymail.co.uk, dirtyandthirty.com, zadarskilist.com, photodays-rovinj.com, kontejner.org


INSTA_ Barok i melankolija suvremene fotografije u MUO

onotherskinrpd

Bilo da se radi o baroknoj dekadenciji, melankoličnoj viziji retro stila ili o sudaru prerafaelitske estetike i suvremenih lolita, modna fotografija ima moć oživjeti duh prošlih vremena, ali i stvoriti vlastite, dotad nepostojeće svjetove. Gore navedeni najsažetiji su mogući opisi fotografskih ciklusa finalista kategorije modne fotografije ovogodišnjeg izdanja Rovinj Photodaysa koji se do 29.09.2013. mogu razgledati u Muzeju za umjetnost i obrt.

Osim modne, izloženi su i radovi po 3 finalista iz kategorija primijenjene fotografije, publikacija, dokumentarne fotografije, arhitekture, pejzaža, portreta i akta te umjetničkog koncepta. Socijalistički ugođaj toplica, objektiviziranje vlastita tijela, intimna sjećanja teme su kojima su se bavili finalisti kategorije koncepta, ali način razmišljanja „u ciklusima“ prisutan je i kod drugih sudionika.

Razgledati se mogu  i radovi dobitnika Nagrade za životno djelo, Josipa Klarice, koji odišu mračnom, nadrealnom atmosferom te „Lice obasjano mjesečinom“  Ivana Posavca.

Ukratko, mnoštvo vizualnog, intelektualnog i emotivnog materijala koji djeluje ne samo na osjetila, već i na osjećaje i kojeg ne bi trebalo propustiti!


ON OTHER_Fashion, Faction & Pizzazz

Diane Vreeland

via filmuforia.co.uk

Volim snažne, maštovite, duhovite, samostalne i pomalo odrješite žene. Volim misliti da sam i ja takva. Ili barem na putu da postanem. I to je jedan od razloga zbog kojeg sam, pogledavši dokumentarac „The Eye Has to Travel“ (zasad 2 i pol puta), ostala impresionirana likom i djelom Diane Vreeland. Modna urednica Harper’s Bazaara, Vogue-a i savjetnica muzeja Metropolitan bila je osebujna ličnost koja je na sve u svojoj okolini djelovala impozantno usprkos svojoj relativno neuglednoj vanjštini. Izražavajući se u kratkim i isprekidanim rečenicama koje pomalo nalikuju na haiku i bez formalnog obrazovanja, do svojih je titula Vreeland došla dugogodišnjim radom, koji je počeo kolumnom u Harper’s Bazaaru „Why don’t you…“. Ekstravagantne ideje poput pranja plavih uvojaka šampanjcem i posjedovanja mnoštva ružičastih dijamanata bile su osobito apsurdne u vrijeme krize prije Drugog svjetskog rata, ali je takav pristup, koliko god šokantan bio, nudio bijeg od crne stvarnosti. Sličan princip primjenjuje i nakon rata kada preuzima uredničku poziciju i preobražava ideale koje promoviraju tadašnji ženski časopisi: umjesto uzorne kućanice i recepata za najbolju pitu, Vreeland nudi fantaziju i glamur. U osmišljavanju modnih editorijala za časopise Diana Vreeland se inspirirala poviješću, umjetnošću, ludim 1920-ima i oslobađajućim 1960-ima, no prije svega vlastitom maštom, izvlačeći iz svega što je okružuje ono najzanimljivije.

dv1

via fashionfix.net-a-porter.com

Sličan pristup primjenjivala je i u muzeju surađujući na izložbama koje bi predstavljale modu određenih razdoblja. Njezin cilj nije bio predstaviti povijesni pregled kostima, već oživjeti duh vremena, pri čemu se često udaljavala od povijesne istine. Činjenice su zanemariva stavka u njezinu odnosu kako prema modi, tako i prema životu, te na pitanje „Je li to činjenica (fact) ili fikcija (fiction)?“  odgovara: „Faction!“ 

Takav eskapizam, svojstven modi, vidljiv je i danas. Možda začuđuje kako doba tehnologije i razuma može istovremeno biti i doba mode sa svom njenom nerazumnošću, no u vremenima  ekonomske krize, društvene apatije i letargije, ali uz posvuda dostupan internet, društvene mreže i kamere ugrađene u sve gadgete koje posjedujemo, svatko može stvoriti vlastiti svijet i podijeliti ga s drugima. Kao ni Vreeland, ni većina blogera (barem oni koji su meni poznati, premda priznajem da je moje znanje tu dosta skromno) nisu formalno obrazovani u pogledu mode te je polazišna točka zajednička: strast za modom. No, ipak postoji razlika koja se ne očituje samo u golemom budžetu kojim je Vreeland raspolagala.

via NYtimes blog

via tmagazine.blogs.nytimes.com

Scenografija modnih bloger(ic)a često uključuje neki perivoj ili urbani pejzaž koji nije dio njihove uobičajene rute do posla ili fakulteta, blogeri, ujedno postaju urednici, stilisti i modeli dok u „punoj ratnoj spremi“ poziraju zamišljenih pogleda u daljinu ili napućenih usnica prema kameri, no pitam se koja je to priča koju žele ispričati ili stil života koji žele predstaviti?

Vreeland je imala snove o dalekim i egzotičnim zemljama, a da ih sama nije posjetila, jer je znala da bi vjerojatno ostali skršeni u sudaru s realnošću, ali to je nije spriječilo da ih oživotvori na sjajnim stranicama časopisa. Njezin je moto bio da je jedini život vrijedan življenja onaj koji znaš da želiš i sam ga stvoriš, a to je prenosila i u modu, tvrdeći da nije važna haljina, već život koji u njoj živiš. Primjenjujući tu ideju na današnje modne blogove (osobito one kojima se predstavlja osobni stil blogera), koji  je to život koji želimo, stvaramo, živimo? I što je zapravo krajnji cilj modnog blogiranja – propusnice za revije, „besplatni“ uzorci odjeće i kozmetike u zamjenu za koji post, slava ili nešto četvrto?  Ne smijemo smetnuti s uma da je posao modnih urednika ipak POSAO čija je uloga promovirati nove proizvode, i, kao što je rekla sama Vreeland, dati ljudima ono što još ne znaju da žele. Stvoriti želju. Započeti krug potrošnje. A gdje su današnji blogeri u svemu tome? Pomiču li granice ili samo koriste formu bloga za samopromociju u zadanim okvirima? Iz moje perspektive, oni su najčešće (i nažalost) samo potrošači s kamerom koji često, u naumu da prezentiraju vlastiti stil, postaju žrtvama mode i dijelom klike (jer to je zapravo važna uloga mode – znak pripadnosti određenoj klasi).  Njihov se osobni stil mijenja od sezone do sezone ovisno o prevladavajućim trendovima. A svi znamo (prema riječima Chanel) da su trendovi prolazni, njihova vrijednost je u novini, dok je stil vječan.

Priznajem, usporedba jedne od najmoćnijih i svojevremeno jedine modne urednice s modnim blogerima svakako djeluje nategnuto. Logičnija bi bila usporedba Diane Vreeland s današnjim urednicama kao što su Anna Wintour, Anna Dello Russo, Carine Roitfeld… ali o tome možda nekom drugom prilikom. Poveznica između Vreeland i blogera ipak postoji: Diani Vreeland prilika za rad u Harper’s Bazaaru ukazala se slučajno, kad ju je, plešući na jednoj zabavi, uočila tadašnja glavna urednica Carmel Snow – još jedna holivudska priča koja daje nadu svima onima koji vjeruju da u njima čuči talent koji samo čeka da bude otkriven, treba samo biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. No, posjeduju li doista taj talent? Tko bi (od nas), posjedujući velik budžet (jer to je ipak glavna razlika, mediji su danas dostupni svima) uspio kreirati, a ne samo slijediti trendove, otkrivati nova lica, glazbenike, buduće glumce i glumice (kao što je Diana otkrila Lauren Bacall, između ostalih)?

I koja je to kvaliteta koja bi izdvojila pojedince iz mora jednoličnosti? Prema riječima Diane Vreeland: „That extra pizzazz!“