ON OTHER_Tatau

Tatau je priča o motivima tradicijskih tetovaža koje sam detaljnije upoznala kroz doktorat Maria Petrića “Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda : karakteristike, uloga i porijeklo”. Doktorat je nastao davne 1973. godine  kada je u etnologiji još uvijek intenzivno prisutan smjer etnološke kartografije pa autor teži mapirati pojedine aspekte tetoviranja (motivi, simboličko značenje, načini tetoviranja i sl.) Pomno pobrojane i strukturirane motive tetovaža iz doktorata slobodno sam prenjela na dva metra žutice.

03

02

05

04

08

 

06

07

 

09


I.D. _ lalalua

onotherskin_irjasipus

 | foto: Irja Šipuš |

Zašto pišem(o)?
_ O modi pišem jer se želim boriti protiv sveprisutnih stereotipa o njenoj trivijalnosti. Istovremeno moda mi je iznimno inspirativna kao polje istraživanja, jer mi otvara nove uvide u pojedine društvene i kulturne fenomene. U Hrvatskoj kronično nedostaje kvalitetnih tekstova o modi pa me to motivira da radim na tekstovima koje bih i sama voljela češće vidjeti u domaćim medijima.

Što je tvoja “druga koža”? U čemu se osjećaš najugodnije?
_ Neopipljiva opna koju osjećam ali ju teško verbaliziram.

Što se s vremenom – otkada si počeo/počela razmišljati o odijevanju kao o nečem vrijednom pažnje – najviše promjenilo u onome što nosiš?
_ Interes za modu prvo se pojavio kroz promišljanje samih odjevnih predmeta (krojenje i šivanje s mamom), a onda sam za vrijeme studija počela spontano sagledavati modu iz perspektive kulturne antropologije, sociologije, vizualnih studija, feminističkih studija  i sl. Intenzivno čitanje i pisanje o modi često ima kontraefekt pa sve manje pažnje posvećujem odjeći u vlastitom ormaru.

S jedne nas strane mainstream mediji bombardiraju pravilima odijevanja, sezonskim trendovima i ‘zabranama’. S druge, postoji niz kritičkih pokušaja da se odijevanje (a onda i moda) demokratizira, podsjeti ljude da je odjeća tu zbog nas, i da svatko može birati štogod želi dok god se u tome dobro osjeća. Gdje su tvoje privatne granice, i gdje ih, u teoriji, u svojoj glavi postavljaš drugima?
_ Uronjenost u svijet mode izoštrava kritički aparat i to se prvenstveno manifestira u percipiranju i reagiranju na vizualni sadržaj. No, moda je jedan kontradiktoran i ambivalentan sustav, a često mi se čini da je u skladu s tim i moj stav modeliran na nepredvidljivi način.

OOS zagovara prihvaćanje različitosti i prije svega samog sebe, kakav je tvoj odnos prema tvom tijelu?
_ Razumijevanje i prihvaćanje vlastitog tijela je jedan nedovršeni i neuhvatljivi proces koji se razvija u neočekivanim smjerovima gotovo svakodnevno.

Da li se, kako i zašto tvoji matični interesi manifestiraju na polju odijevanja i mode? Drugim riječima, kako oni mogu doprinijeti razvoju i proširivanju (tematskom, diskurzivnom) pisanja o modi?
_ Za mene je prijelomna točka u istraživanju mode bila knjiga Fashion at the Edge Caroline Evans. Autorica je savršeno pokazala kako izgleda interdisciplinarno modno pismo stavljajući jednaki naglasak na teoretska promišljanja mode,  ali i na analizu bogatog vizualnog materijala. Na tom tragu nastojim i sama pisati o modi.


ON OTHER_Tinejdžerski pogled

Revoltirana dominantnim modelima reprezentacije ženskog tijela i seksualnosti, mlada kanadska fotografkinja Petra Collins odlučila je pokrenuti blogersku platformu The Ardorous koja okuplja mlade umjetnice.

Naime, Petra u vlastitoj umjetničkoj praksi inzistira na afirmaciji ženskog pogleda na žensku seksualnost lišenu objektifikacije. Istovremeno, ona je u nekoliko navrata pozirala kao model fotografima poput Richarda Kerna i Ryana McGinleya s kojima je nastavila suradnju te ih u mnogim intervjuima ističe kao fotografske uzore i mentore.

Njezini fotografski opus razvija se na tragu dokumentarne snapshot fotografije kojom zahvaća trenutke tinejdžerske svakodnevice. U medijima ju opisuju kao Girl Power 21. stoljeća: samopouzdana, osviještena, kritična i kreativna.

Instagram je ukinuo njezin profil nakon što je objavila sliku vlastitog neobrijanog međunožja, a za American Apparel je osmislila kontroverzne majice s printom masturbacije.

U istom periodu kurirala je izložbu pod nazivom Gynolandscapes unutar koje je predstavila umjetnice okupljene na platformi The Ardorous. Ističe kako se izložbom želi skrenuti pozornost s falocentrične naracije o tijelu i seksualnosti i raskrinkati zapadnjačku ideologiju društveno prihvatljive ženstvenosti. Mlada “sex and the city” blogerica Karley Sciortino vidi Petrin rad kao odličan primjer novog vala feminizma u kojem se tijelom istovremeno zavodi i provocira. 

Međutim, iskreno sumnjam u subverzivni i kritički potencijal tijela kao oružja s obzirom da je žensko tijelo dio sustavne aproprijacije od strane masovne popularne kulture. Ona pretvara taj potencijalno subverzivan vizualni materijal u informaciju i proizvod koji nastavlja cirkulirati isključivo kao vizualni podražaj ispražnjenog značenja. Pokretačica feminističkog časopisa Spare Rib, Marsha Rowe, u nedavnom intervjuu za Dazed Digital osvrnula se na slabu točku modernog feminizma: ograničavajuća i opsesivna fokusiranost na žensko tijelo.

collins

collins2

collins3

Fotografije Petre Collins vizualno su kodirane kao i mnoge druge modne fotografije koje krase stranice časopisa Dazed and Confused, Purple magazine, Garage ili I-d, a često su namijenjene i tom kontekstu (reklamna modna industrija). Ovdje se može za primjer uzeti njen rad za American Apparel ili časopise Vice, stoga se iz tih fotografija može teško iščitati feministički podtekst ili ženska priča. Upravo je američki street brand American Apparel dobar primjer aproprijacije vizualne estetike koju aktivističko-feministički zagovara Petra Collins.

apparel2

 


OTHER CUT_04

04

03

01


ON OTHER_ Moda u socijalizmu_2. dio

Izložbom Drugarica a la mode Ante Tonči Vladislavić je obuhvatio razdoblje u kojem se susreću ideološki obojana drugarica i prežitak ranijeg vremena, gospođa. Kako ističe autor: Modni diskurs bit će označen prisutnošću ambivalencije propagiranog ideološkog tipa ne-modne drugarice i želje za pomodnošću gospođe. On posljeratno razdoblje dijeli na tri dijela: period nametanja socijalističkog realizma koji traje 1948. godine, zatim prijelazno razdoblje do 1952. godine obilježeno djelovanjem umjetničke grupe EXAT 51, te razdoblje otvorene i pomirljive atmosfere nakon 1952. godine. Kako ističe sam naslov izložbe Drugarica a la mode, Vladislavića zanima fenomen drugarice kod koje se javlja želja za modom. Porast broja krojačkih salona upućuje na povećani broj klijentica koje su mahom drugarice iz političke elite. Odjeća po mjeri u krojačkim salonima često predstavlja jeftinu inačicu mode Zapada, a krojači rade modu sa svim karakteristikama stila pedesetih promoviranog u velikim europskim modnim središtima.

1

Ante Tonči Vladislavić izložbu je osmislio skupljajući i proučavajući vizualni materijal razdoblja četrdesetih, pedesetih i šezdesetih. Godinama je skupljao fotografije, razglednice, knjige, kataloge, časopise koji su mu poslužili kao osnovni artefakt na izložbi. Dapače, izlaganje odjeća postaje sekundarno, a na prvo mjesto se stavlja fotografija kao dokument. Na fotografijama odjeću percipiramo unutar određenog konteksta bila to tvornica, gala zabava, modna revija, gradski trg ili politički miting. Gledatelju je ostavljena slobodna interpretacija odjevnog predmeta bez generalizirajućih zaključaka. Izložba je svojevrsni presjek, koji je dodatno kontekstualiziran audio i video snimkama razgovora sa ženama različitog profila i profesije. Metodom otvorenog intervjua Vladislavić je nadogradio priču kroz osobna svjedočenja, sjećanja: Sonje Wild Bićanić, Jagode Buić, Jelke Radauš Ribarić, Vere Dragaš, Marije Kohn, Vesne Stilinović, Aleksandre Muraj, Micike Kamenički i dr. Video materijal također predstavlja zanimljivu alternativu izlaganju odjevnih predmeta. Smatram kako je veoma važno promotriti upravo izlagački aspekt u kojem autor javnosti iznosi veliku količinu vizualnog materijala u pravilu danas nedostupnog kako u stručnoj tako i u popularanoj literaturi i na internetu.

tito-i-sofija-loren2

Izložba je koncipirana na način da kroz tematske cjeline promatra ulogu, izgled, funkciju i varijacije odjevnih predmeta. Ideološka funkcija odjevnog predmeta tematizira se na primjeru drugarice, a mnoge fotografije donose prikaze žena aktivno uključenih u rat (na to aludira njihova uniforma, oružje, ordeni). U kontekstu ove teme prikazan je i konkretan odjevni predmet, riječ je o haljini sašivenoj za AFŽ-ov kongres, tzv. ideološkoj haljini krojačice Micike Kamenički. Odjevni predmeti se također promatraju u kontekstu radnog mjesta. Mnoge fotografije prikazuju emancipiranu ženu samoostvarenu kroz rad u tvornici, laboratoriju, na radnim akcijama i sl. Vladislavić je u postav izložbe uključio i mnoge fotografije javnih ličnosti političarki i aktivistica promotriviši njihov odjevni kod kojim se predstavljaju u javnosti. Niz fotografija prikazuje kataloge modnih salona, domaće i inozemne modne editorijale, reklamne materijale tekstilnih industrija, frizerske priručnike pomodnih frizura toga vremena, modne revije održane u prostoru Velesajma. Naglašeni ideološko-edukativni stav usmjeren na obrazovanje publike (žena) može se iščitati iz Bontona također zastupljenih na izložbi. Pri selekciji fotografija Vladislavić je jednako tretirao fotografije, donacije iz privatnih albuma (koje prikazuju pojednice u slobodnim trenucima; sport, ljetovanja, zimovanja, izlasci) kao i službene fotografije političkih dužnosnika, javnih ličnosti, manekenki… Autor je prepoznao važnost zahvaćanja socijalističke svakodnevice širokim dijapazonom fotografija različitog karaktera otvarajući time polje sveobuhvatnijeg razumijevanja fenomena odijevanja i mode u socijalizmu.

2

Moda u socijalizmu_1. dio


ON OTHER_ Moda u socijalizmu_1. dio

Izložba Ženska strana odličan je uvod za bavljenje temom mode u socijalizmu jer daje okvir za proučavanje i razumijevanje specifičnih modnih fenomena navedenog povijesnog perioda. Autorice izložbe Ženska strana Marija Đorgović, Ana Panić i Una Popović problematski pristupaju položaju žena u socijalizmu u periodu od četrdestih do šezdesetih godina prošlog stoljeća kroz prizmu ženske svakodnevice. Društveno-povijesni okvir i žensku svakodnevicu toga razdoblja autorice su rekonstruirale na temelju intervjua s trima ženama starije generacije, različitih društvenih slojeva, profesija i uloga.

53105336

Socijalizam, kao društveni i politički poredak, težio je ukloniti koncept klasne podjele, a principom opće jednakosti garantirao je nestanak materijalne, pravne i formale potčinjenosti žena. Žena je trebala postati društveno aktivna u svim sferama života: na polju rada, politike i obrazovanja. Težila se promijeniti njezina statična uloga domaćice i majke. Afirmiranju položaja žena znantno je pridonio AFŽ (Antifašistički front žena), masovna politička organizacija osnovana u ratu 1942. godine. AFŽ je bio produžena ruka partijskog i državnog vrha Jugoslavije s ciljem realizacije ciljeva Komunističke Partije odnosno popularizacije Partije među ženama. AFŽ je mobilizirao žene za vrijeme 2. svjetskog rata na borbu za svoj vlastiti narod. Ženama je, u ratu dano emancipatorsko obećanje o ravnopravnosti, da bi ubrzo nakon rata, 1946. godine,  prvim posljeratnim Ustavom službeno i potvrđena zakonska ravnopravnost. U tom periodu promovira se novi tip aktivne žene koji ujedinjuje nekoliko uloga; partizanke, majke, aktivistice i udarnice. Na prvom kongresu AFŽ-a Tito se obraća ženama sa zadatkom učvršćivanja nove vlasti i obnovom ratom razrušene zemlje. Godine 1953. AFŽ se ukida kako bi se osnovao Savez ženskih društava, čiji je osnovni zadatak bio prosvjećivanje seoske žene i unapređenje domaćinstva.

720px-Partizanke_iz_Mačve

Masovno zapošljavanje žena nakon rata bila je potvrda novo ostvarenih prava žena. U periodu nakon rata radilo se na ubrzanoj modernizaciji i industrijalizaciji kako bi se zemlja izvela iz opće zaostalosti i nerazvijenosti te kako bi se što prije sanirale posljedice rata. Propagandni apart promovira ideal emancipirane žene – udarnice koja se samostvaruje kroz rad. Primjer je glasilo Komunističke partije Jugoslavije, Žena danas, pokrenuto 1936. godine. Ženu se najprije težilo politički osvijestiti za vrijeme rata, a potom ju aktivno uključiti u obnovu zemlje. Dok su četrdesete godine bile obilježene posljeratnom neimaštinom i oskudicom, već sredinom pedesetih godina zahvaljujući društveno-političkoj stabilizaciji razvija se novi kult tijela, ženstvenosti i seksualnosti. Nova cover girl ženskih magazina tada je u potpunosti istisnula raniju sliku muškobanjaste partizanke i radnice. Tada se polako definiria i nova uloga žene, njezina društveno-angažirana strana polako jenjava kako bi se iznova vratila ulogama domaćice, kućanice i majke. Dvije osnovne teme ženskih časopisa postaju kuća i tijelo, u skladu s masovnom kulturom koja tada ima primat u ženskim časopisima. Već 1946. godine AFŽ pokreće časopis Ukus koji donosi recepte, savijete za pripremu zimnica ali i praktične savijete kako skrojiti nove i prekrojiti stare odjevene predmete. Nekoliko godina kasnije dnevni list Politika pokreće rubriku Naša žena, dok je najistaknutiji časopis toga vremena bio Praktična žena. Novi tip žene kombinacija je brižne majke, domaćice, supruge i zavodljivog objekta. Prodor kapitalizma, sve veći utjecaj zapada odrazio se na oblikovanje novog tipa žene kako na polju rastuće industrije higijenskih i kozmetičkih sredstava tako i u modi. Zapadni utjecaj očituje se u elegantnijoj ženskoj silueti, isticanjem ženskih atributa (strukirane i dekoltirane haljine, kraće i uže suknje,visoke potpetice …).

0-prakticna-zena

Tekst Djurdje Bartlett Let them Wear Beige: The petit bourgeois World of Official Socialist dress objavljen je u časopisu Fashion Theory 2004. godine kao dio doktorskog istraživanja koje je autorica 2010. godine objavila kao knjigu Fashion East: The Spectre that Haunted socialism. Doktorski rad se bavi odijevanjem i modom u Istočnom bloku u razdoblju socijalizma, a autorica je fokusirana na područje Rusije, Mađarske, Češke i Hrvatske.

Tekst Let them Wear Beige: The petit bourgeois World of Official Socialist dress bavi se fenomenom susreta socijalizma i zapadne odjeće, koji je rezultirao krojačnim fenomenom pod nazivom službena socijalistička odjeća. Ovaj proces se odigrao u periodu između 1958. i 1968. godine, a povezan je sa stvaranjem nove socijalističke srednje klase. Ovaj konvencionalni stil naziva se socijalistički dobar ukus.

Službena socijalistička odjeća zapravo je ideološki konstrukt, vrsta diskursa koji su proizvodili državni mediji. Mnogi ženski magazini onoga vremena s naglašeno edukativnim tonom detaljno su informirali publiku o tome kako treba izgledati dnevna, popodnevna, večernja odjeća kako bi se što vjerodostojnije producirala novoustanovljena srednja klasa. Službena socijalistička odjeća pojavila se kako bi se iskorijenile ranije buržoaske modne prakse. Međutim pojedini aspekti te prakse preživljeli su, poput modnih salona koji su pripadali predratnoj tradiciji. Neki od najpoznatijih na području Istočnog bloka su bili: Eva i Stil (stariji naziv Podolska i Rozenbaum) u Čehoslovačkoj, salon Žuži Jelinek, Terke Tončić i Tilde Stepinski u Hrvatskoj te Klare Rotschild u Mađarskoj. Saloni su zadržani kako bi služili socijalističkoj srednjoj klasi. Uz privatne salone, modne revije i modni kongresi postaju mjesta promoviranja novih modnih fenomena. Na modnim kongresa SSSR preuzima ulogu kontrole modnih trendova. Primjerice zemlje Istočnog bloka predstavile bi kolekcije od pedesetak modela, a međunarodni žiri birao bi modele za jedinstvenu kolekciju koju bi svaka zemlja pustila u masovnu proizvodnju.

78085l1

Koncept dobrog ukusa mijenjao se od perioda četrdestih kada se zapadna odjeća definira kao neukusna i dekadentna do razdoblja kasnih pedesetih i šezdesetih kada većina socijalističkih magazina počinje izvještavati o zapadnoj modi i kopirati trendove. Djurdja Bartlett zaključuje kako je službeni socijalistički ukus ujedinio dva stila: grandiozni pseudo-klasicizam i socijalistički dobar ukus.

Grandiozni pseudo-klasicizam reprezentativna je verzija luksuzne socijalističke odjeće utemeljena na kopiji buržoaskih odjevnih kodova. Službena socijalistička odjeća imala je zadaću razvijanja ekskluzivne nove krojačke klasike koja bi zadovoljavala zakone klasične ljepote i harmonije te postala neprolazni kanon. Djurdja Bartlett primjećuje analogiju između službene socijalističke odjeće i socijalističkog realizma u umjetnosti.

x213192559314735222_5

Stil socijalističkog dobrog ukusa zaživio je u svakodnevnom životu, a temeljio se na pozamljivanju estetskih kategorija malograđanskog dobrog ukusa. Ljepota i elegancija malograđanskog dobrog ukusa udružene su s proleterskim stilom kako bi zadovoljili sljedeće karakteristike: bezimenost, neutralnost, strogost, udobnost, ljepotu i nepromjenljivost. Riječ je antimodnom stavu koji veliča standardizaciju, a bilo kakva promjena ili dinamika predstavlja najveću prijetnju. Autorica ističe kako je razlog zbog kojeg je socijalizam usvojio malograđanski stil izgubljena tradicija izrade odjeće, nepostojanje vlastitog modnog nasljeđa te odbijanje modnih trendova.

Promoviranje prikladnog načina odjevanja putem medija najbolje se iščitava iz ženskih časopisa koji su sustavno ponavljali određene obrasce odjevanja i ponašanja te vodili oblikovanju novog ženskog identiteta te rekonceptualizaciji ženskog roda. Socijalizam je bio usmjeren na stvaranje nove čiste prirode u kojoj nema mjesta za modu, a ženstvena tijela i ženstvenost je smatrana prijetnjom.


OTHER CUT_03

01 02 03 04 05