ON OTHER_Tatau

Tatau je priča o motivima tradicijskih tetovaža koje sam detaljnije upoznala kroz doktorat Maria Petrića “Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda : karakteristike, uloga i porijeklo”. Doktorat je nastao davne 1973. godine  kada je u etnologiji još uvijek intenzivno prisutan smjer etnološke kartografije pa autor teži mapirati pojedine aspekte tetoviranja (motivi, simboličko značenje, načini tetoviranja i sl.) Pomno pobrojane i strukturirane motive tetovaža iz doktorata slobodno sam prenjela na dva metra žutice.

03

02

05

04

08

 

06

07

 

09

Advertisements

ON OTHER_ (želim biti) Zaposlena djevojka

… i znam da nisam jedina… Razmišljajući o novom tekstu koji bih napisala, u skladu s blogom koji se bavi modom i njezinom društvenom ulogom (između ostalog), htjela sam pisati o modnim pravilima poslovnog svijeta i sve što ona podrazumijevaju, no to ostavljam za sljedeći put. Danas – let’s talk business!

Danas je 8. Mart, Dan žena, za kojeg se često smatra da mu je začetak u prosvjedu tekstilnih radnica u New Yorku 1857. koje su zahtijevale veće nadnice i bolje uvjete rada, dok drugi tu informaciju osporavaju, tvrdeći da je to pokušaj odvajanja Dana žena od komunizma i pridavanja mu internacionalnijeg karaktera. Utemeljen na stvarnosti ili legendi, nije zapravo ni toliko važno, no poznato je da je prvi međunarodni dan žena obilježen 19.03.1911., a od 1914. slavi se osmog ožujka – te godine u Danskoj, Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. 1917. godine prosvjedi i štrajkovi koji su se održavali u Sankt Petersburgu na Dan žena bili su okidač Februarske revolucije. Za razliku od svojih revolucionarnih početaka i ideala, današnje poimanje tog praznika svodi se uglavnom na konzumerizam: čestitke, cvijeće i savjeti „čime se počastiti za Dan žena“.

Osim povijesne, ovaj dan je za mene i od osobne važnosti jer je to dan moje promocije; dan, koji premda sam se odupirala prisustvovanju ceremoniji, ipak pokleknula pod pritiskom roditelja, kako bi stavili svečanu točku na i mog (dosadašnjeg) školovanja. I ne mogu reći da nisam uživala – to je bio dan posvećen meni, mom trudu i uspjehu. Dan kada se činilo da se (barem na papiru) ostvarila rečenica koju smo toliko slušali u gimnaziji od strane profesora: „Vi ste budući intelektualci!“ Uvijek mi je zvučala ozbiljno, pomalo i prijeteće, nabijena nekom težinom, odgovornošću (prema društvu, u budućnosti) koje tada nismo bili svjesni. Ona je služila i kao pedagoška mjera, uspostavljanje autoriteta pojedinca nad (raspuštenom i uglavnom nezainteresiranom) većinom – stvaranjem dojma da se radi o privilegiji čuti tu informaciju na satu filozofije/zemljopisa/sociologije… No, veliki je nesrazmjer između budućnosti za koju su nas pripremali i sadašnjosti u kojoj živimo, desetak godina kasnije. Svi razredni kolege su, moram pohvaliti, visokoškolski obrazovani: oko četvrtine razreda živi i radi u inozemstvu, dio se tamo (barem neko kratko vrijeme) i školovao, samo dvoje su roditelji, a oni koji smo ostali ovdje radimo ili ne radimo, statistika je nestalna. Jesmo li ili nismo u međuvremenu i postali intelektualci, teško je reći. A uostalom je i nevažno, jer je ta „važna i privilegirana“ uloga intelektualca koju smo trebali preuzeti s vremenom postala nevažna.

2013

2013

Ostalo je samo tjedan dana do završetka mog stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, nakon kojeg mogu zaključiti: premda se financijski nisam baš usrećila, bogatija sam za par prijateljica, nešto životnog iskustva i radnog staža. No opet sam na početku, gdje sam bila i 365 dana ranije. Ali godinu starija i pesimističnija.

2014

2014

Svakodnevno provjeravam oglase koji se nude: rad na određeno, stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, volontiranje… I pitam se: koliko još? Koliko godina osposobljavanja je potrebno da bi napokon bili sposobni, koliko puta se treba početi ispočetka, koliko mjeseci na burzi prije nego što svi spakiramo kofere i odemo u inozemstvo? Danas se, nažalost, češće čuje da je netko dobio vizu i radnu dozvolu nego ugovor na neodređeno. I stvari ne izgledaju optimistično: novi Zakon o radu omogućava da se broj radnih sati tjedno penje na 56! I premda se ta ideja opravdava fleksibilnošću (jedan tjedan 56, sljedeći 24 sata rada), treba biti na oprezu od fleksploatacije – jer u strahu od gubitka posla ili ne produljivanja ugovora, rijetko tko će se usuditi izboriti za svoja prava. Prava koja se ionako svakodnevno, postepeno sve više smanjuju. Radno sposobni, ali kreditno nesposobni, u iščekivanju prilike pristajemo na razno-razne poslove i sve je još nekako podnošljivo s 28, no što s 38? 48? 58? Poljuljanog samopouzdanja pristajemo na loše financijske uvjete i privremene ugovore, na stručna osposobljavanja za radna mjesta koja se ne otvaraju i očekuje se da na tome budemo zahvalni – i prije nego što uopće uđu na tržište rada, mlade se tretira kao tehnološki višak. Radna politika u kojoj su prava radnika sve ograničenija, a oblici zapošljavanja nesigurniji, nemaju negativan utjecaj samo na ekonomsku sliku pojedinca ili domaćinstava, nego i na psihu (osjećaj nesigurnosti, depresije, besperspektivnosti), društveni život (ne želim ovaj tekst pretvoriti u osobnu žalopojku, ali veliki dio mog društvenog života svodi se na skajpanje i chatanje s raseljenim prijateljima) i budućnost općenito – u vremenima financijske nesigurnosti rijetki će se usuditi pomišljati na zasnivanje obitelji, a tako daleku budućnost kao ostvarivanje prava na mirovinu da ni ne spominjem. Sve te promjene dovode do stvaranja nove klase – prekarijata.

Srđan Kovačević - iz serije "Prije odlaska"

Srđan Kovačević – iz serije “Prije odlaska”

Upozoreni smo i na načine na koje su osobito žene pogođene novim pravilima na tržištu rada: osim diskriminatornog pogleda na ženu u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima kao na bombu čiji biološki sat otkucava i pitanja o bračnom statusu i planiranju obitelji, ugovor o radu na određeno omogućava naprosto ne produljivanje istog nakon njegovog isteka (što je osobito problematično u slučaju trudnoće)… Predlažem da detaljnije o tome čitate ovdje.

prednost muškarac

Korak naprijed, dva natrag… koliko ćemo još puta morati voditi još davno dobivene bitke? Zašto je 8+8+8 uopće dovedeno u pitanje? Svemu usprkos, a zahvaljujući vjerojatno baš svojoj mladosti, naivnosti i neiskustvu, pokušavam ostati optimistična i pouzdati se u sebe i svoje sposobnosti. Tako da ću sada napraviti nagli rez u tekstu jer moram prevoditi CV, pisati motivacijska pisma i slati molbe na oglase za koje sam kvalificirana, nekvalificirana i prekvalificirana. Pa ako čujete za neki posao za mladu, visokoobrazovanu ženu koja govori nekoliko jezika, zna raditi s ljudima, voli timski rad i obožava umjetnost i književnost, a zna taj entuzijazam prenijeti na druge, javite!

I za kraj, uzevši sve prije rečeno u obzir, mogu reći samo:

Drage žene – sretno!

vizuali: internet, privatno


ON OTHER__ Pokaži mi svoje pravo lice

„Odlučili ste se na novi korak – prespavati kod dečka. Bez obzira na to jeste li glamurozna boginja, potpuno prirodna ili zavodnica i je li vam prvi ili tisućiti put, evo kako se uvući pod plahte puni samopouzdanja.“ – uvod je u članak u jednom ženskom časopisu koji čitateljice upućuje na proizvode koji bi trebali napumpati volumen kose, trepavice i samopouzdanje. Za samo 19-439 kn po proizvodu. Prva pomisao jedne praktične i lijene perfekcionistice kao što sam ja jest – kako će se mrlje od te silne šminke oprati s posteljine ?! – ali pravo pitanje je: kada je došlo do toga da se upotreba šminke vrati kao bumerang koji su žene svojevremeno bacile u lice tradicionalnog patrijarhalnog morala? Jer ne tako davno, nakon Prvog svjetskog rata, započinje osvještavanje žena i njihovo polagano oslobođenje od nametnutih pravila konzervativaca. Skraćivanjem haljina i kose, te propagiranjem androginog izgleda i krojeva koji ne naglašavaju obline, ali zato pokazuju više kože, čine prvi korak prema tome da žena bude svoga tela gospodar, a svoju su seksualnost naglašavale kozmetikom, osobito ruževima, koje su flapperice nanosile čak i na koljena! Slobodnije ponašanje i novi izgled značili su raskid s viktorijanskim moralom konzervativnog patrijarhalnog društva koje je zahtijevalo kako moralnu čistoću, tako i lice čisto od šminke (kako bi se što lakše procijenila kvaliteta genetskog materijala potencijalne buduće majke nečijeg potomstva), te je uporabu kozmetike dozvoljavalo samo prostitutkama i glumicama. Ograničenja su išla tako daleko da je britanski parlament u 18.st. čak donio zakon koji zabranjuje upotrebu mirisa, šminke, kozmetike, umjetnih zubiju i kose, korzeta, visokih potpetica… kršiteljice tih propisa bile bi optužene za vještičarenje i slične prijestupe, a brak sklopljen uslijed zavođenjem potpomognutim gore navedenih predmeta bio bi poništen.

ursula

Danas, kad je rekreacija važnija od prokreacije, posezanje za provokativnom odjećom i dodacima smatra se poželjnim. Slično kao flapper 20-ih, pripadnice današnjeg takozvanog lipstick feminizma smatraju da su žene osnažene isticanjem svojih atributa kroz prakse nošenja atraktivne odjeće i šminke jer imaju izbor i kontrolu nad svojim tijelom i seksualnim ponašanjem koje ne mora ostati unutar okvira tradicionalnih rodnih uloga dobre djevojke, pristojne žene, majke, no mnogo je i kritičara takve filozofije, jer žena ipak preuzima tradicionalno (premda ne i konzervativan) feminin izgled te je granica između osnaženja i objektifikacije zamagljena.

FEMINISM CREME

Ipak, osim pokoravanja napadu ujedinjenih snaga patrijarhata i liberalnog kapitalizma, kozmetika nudi mogućnost da konstruiramo vlastiti identitet onako kako ga zamišljamo, a ne kako nam je dano i mogućnost za eskapizam: siva svakodnevica možda izgleda ružičastije s malo rozog laka za nokte.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata ograničena je proizvodnja svega osim oružja, no navodno je Churchill poticao proizvodnju kozmetike jer je smatrao da je važna za održavanje pozitivnog stava.

Da takva pretpostavka nije promašena, pokazuje i događaj iz Bergen Belsena, o kojem je u svom dnevniku pisao pukovnik Gonin. Sudjelujući u oslobođenju tog koncentracijskog logora, opisao je užase logoraške svakodnevice: tifus, izgladnjelost, umiranje žena, muškaraca i djece, hrpe leševa posvuda… Zabilježio je i kako je u humanitarnoj pomoći, uz neophodnu hranu i lijekove stigla i pošiljka crvenih ruževa, na opće čuđenje vojnika. I opće oduševljenje logorašica. Čak je i Banksy u jednom svom radu prikazao tu epizodu, no nisam sigurna koliko je zapravo uspio prikazati kompleksnost cijelog prizora. Slika je u svom realizmu groteskna, kakav je prizor sam po sebi morao biti: izgladnjele, na silu ošišane logorašice gledaju u nas iza ograde, iz općeg sivila, a na njihovim usnicama ruž se crveni poput stigme. No mislim da slici nedostaje empatije, ne prikazuje taj osjećaj vraćanja osjećaja individualnosti i ljudskosti u neljudskim uvjetima, simboliku koju je ruž predstavljao: mogućnost da će agonija uskoro završiti i da će moći razmišljati o takvim frivolnostima kao što je kozmetika, bijeg iz svakodnevice koju su činili samo bolesti, nasilje, glad i smrt. Ruž koji kao da kaže: dobrodošle u mir! Cinično i: dobrodošle u kapitalizam!

Lipstick-600x586

Moja razmišljanja o kozmetici i njezinoj ulozi kako u društvu, tako i u mom životu potaknula je nedavno održana izložba Marijina industrija ljepote u Muzeju za umjetnost i obrt. Izložba je pokušala pomiriti nekoliko aspekata kozmetičke industrije: onaj proizvođačice, fokusirajući se na inovativan, elegantan i minimalistički dizajn Marije Kalentić koja je godinama bila zadužena za kreiranje vizualnog identiteta Neve i njezinih proizvoda; i onaj potrošačice, kroz isječke i shizofrene citate iz časopisa Svijet (namijenjene tadašnjim čitateljicama koje su prošle transformaciju od ratnice preko udarnice do konzumeristice), koja se bitno ne razlikuje od današnje zbunjujuće ideje žene-majke-kraljice.

photo(6)

Priču završavam u osobnom tonu. Jer dok ovo pišem, paralelno se spremam za izlazak, što uključuje uobičajeni ritual: korektor, rumenilo, maskara, ruž. Ponavljam to gotovo svakodnevno, premda ima dana kad preskočim taj dio i izađem bez šminke – jer sam ju lijena staviti, jer sam opet zaspala i ne stignem, jer si izgledam apsolutno fantastično… Pa se pitam – a ni sama ne mogu sa 100% sigurnošću odgovoriti – za koga je uopće stavljam i što time uopće želim poručiti? Da sam zgodna? Uspješna i sve stignem? I woke up like this? Postavljanje jasnih i definiranih granica između privatne osobe („za po doma“) i vanjske persone? Ne nužno, jer ionako sam nekad najdotjeranija kad sam doma – kad se samo sjetim silnog lickanja u pauzama od učenja za neki opsežni ispit, pospremanja ili za vrijeme ležanja u krevetu zbog viroze… dotjerivanje izvana kako bih se osjećala bolje iznutra. Izgledati više kao lutka, kako bih se osjećala više kao žena, a ne zatočenica na prisilnom radu –zvuči zaista apsurdno. Rijetko eksperimentiram sa šminkom i moj make-up bi se vjerojatno okarakterizirao kao naglašavanje prirodne ljepote. No taj koncept je u biti proizvoljan – jer tko zapravo određuje taj ideal ljepote? On je simulakrum, jer čak ni nedostižne ljepotice s naslovnica u stvarnosti ne izgledaju kao te ljepotice. Ipak, čak i pri punoj svijesti o nametnutim pravilima potrošačkog društva, često im se dobrovoljno, pa i s užitkom, pokoravam.

988DLS_Glenn_Close_001

Vizuali: internet, someecards, tumblr, tumblr, ja


ON OTHER_Tinejdžerski pogled

Revoltirana dominantnim modelima reprezentacije ženskog tijela i seksualnosti, mlada kanadska fotografkinja Petra Collins odlučila je pokrenuti blogersku platformu The Ardorous koja okuplja mlade umjetnice.

Naime, Petra u vlastitoj umjetničkoj praksi inzistira na afirmaciji ženskog pogleda na žensku seksualnost lišenu objektifikacije. Istovremeno, ona je u nekoliko navrata pozirala kao model fotografima poput Richarda Kerna i Ryana McGinleya s kojima je nastavila suradnju te ih u mnogim intervjuima ističe kao fotografske uzore i mentore.

Njezini fotografski opus razvija se na tragu dokumentarne snapshot fotografije kojom zahvaća trenutke tinejdžerske svakodnevice. U medijima ju opisuju kao Girl Power 21. stoljeća: samopouzdana, osviještena, kritična i kreativna.

Instagram je ukinuo njezin profil nakon što je objavila sliku vlastitog neobrijanog međunožja, a za American Apparel je osmislila kontroverzne majice s printom masturbacije.

U istom periodu kurirala je izložbu pod nazivom Gynolandscapes unutar koje je predstavila umjetnice okupljene na platformi The Ardorous. Ističe kako se izložbom želi skrenuti pozornost s falocentrične naracije o tijelu i seksualnosti i raskrinkati zapadnjačku ideologiju društveno prihvatljive ženstvenosti. Mlada “sex and the city” blogerica Karley Sciortino vidi Petrin rad kao odličan primjer novog vala feminizma u kojem se tijelom istovremeno zavodi i provocira. 

Međutim, iskreno sumnjam u subverzivni i kritički potencijal tijela kao oružja s obzirom da je žensko tijelo dio sustavne aproprijacije od strane masovne popularne kulture. Ona pretvara taj potencijalno subverzivan vizualni materijal u informaciju i proizvod koji nastavlja cirkulirati isključivo kao vizualni podražaj ispražnjenog značenja. Pokretačica feminističkog časopisa Spare Rib, Marsha Rowe, u nedavnom intervjuu za Dazed Digital osvrnula se na slabu točku modernog feminizma: ograničavajuća i opsesivna fokusiranost na žensko tijelo.

collins

collins2

collins3

Fotografije Petre Collins vizualno su kodirane kao i mnoge druge modne fotografije koje krase stranice časopisa Dazed and Confused, Purple magazine, Garage ili I-d, a često su namijenjene i tom kontekstu (reklamna modna industrija). Ovdje se može za primjer uzeti njen rad za American Apparel ili časopise Vice, stoga se iz tih fotografija može teško iščitati feministički podtekst ili ženska priča. Upravo je američki street brand American Apparel dobar primjer aproprijacije vizualne estetike koju aktivističko-feministički zagovara Petra Collins.

apparel2

 


OTHER CUT_04

04

03

01


ON OTHER_ Moda u socijalizmu_2. dio

Izložbom Drugarica a la mode Ante Tonči Vladislavić je obuhvatio razdoblje u kojem se susreću ideološki obojana drugarica i prežitak ranijeg vremena, gospođa. Kako ističe autor: Modni diskurs bit će označen prisutnošću ambivalencije propagiranog ideološkog tipa ne-modne drugarice i želje za pomodnošću gospođe. On posljeratno razdoblje dijeli na tri dijela: period nametanja socijalističkog realizma koji traje 1948. godine, zatim prijelazno razdoblje do 1952. godine obilježeno djelovanjem umjetničke grupe EXAT 51, te razdoblje otvorene i pomirljive atmosfere nakon 1952. godine. Kako ističe sam naslov izložbe Drugarica a la mode, Vladislavića zanima fenomen drugarice kod koje se javlja želja za modom. Porast broja krojačkih salona upućuje na povećani broj klijentica koje su mahom drugarice iz političke elite. Odjeća po mjeri u krojačkim salonima često predstavlja jeftinu inačicu mode Zapada, a krojači rade modu sa svim karakteristikama stila pedesetih promoviranog u velikim europskim modnim središtima.

1

Ante Tonči Vladislavić izložbu je osmislio skupljajući i proučavajući vizualni materijal razdoblja četrdesetih, pedesetih i šezdesetih. Godinama je skupljao fotografije, razglednice, knjige, kataloge, časopise koji su mu poslužili kao osnovni artefakt na izložbi. Dapače, izlaganje odjeća postaje sekundarno, a na prvo mjesto se stavlja fotografija kao dokument. Na fotografijama odjeću percipiramo unutar određenog konteksta bila to tvornica, gala zabava, modna revija, gradski trg ili politički miting. Gledatelju je ostavljena slobodna interpretacija odjevnog predmeta bez generalizirajućih zaključaka. Izložba je svojevrsni presjek, koji je dodatno kontekstualiziran audio i video snimkama razgovora sa ženama različitog profila i profesije. Metodom otvorenog intervjua Vladislavić je nadogradio priču kroz osobna svjedočenja, sjećanja: Sonje Wild Bićanić, Jagode Buić, Jelke Radauš Ribarić, Vere Dragaš, Marije Kohn, Vesne Stilinović, Aleksandre Muraj, Micike Kamenički i dr. Video materijal također predstavlja zanimljivu alternativu izlaganju odjevnih predmeta. Smatram kako je veoma važno promotriti upravo izlagački aspekt u kojem autor javnosti iznosi veliku količinu vizualnog materijala u pravilu danas nedostupnog kako u stručnoj tako i u popularanoj literaturi i na internetu.

tito-i-sofija-loren2

Izložba je koncipirana na način da kroz tematske cjeline promatra ulogu, izgled, funkciju i varijacije odjevnih predmeta. Ideološka funkcija odjevnog predmeta tematizira se na primjeru drugarice, a mnoge fotografije donose prikaze žena aktivno uključenih u rat (na to aludira njihova uniforma, oružje, ordeni). U kontekstu ove teme prikazan je i konkretan odjevni predmet, riječ je o haljini sašivenoj za AFŽ-ov kongres, tzv. ideološkoj haljini krojačice Micike Kamenički. Odjevni predmeti se također promatraju u kontekstu radnog mjesta. Mnoge fotografije prikazuju emancipiranu ženu samoostvarenu kroz rad u tvornici, laboratoriju, na radnim akcijama i sl. Vladislavić je u postav izložbe uključio i mnoge fotografije javnih ličnosti političarki i aktivistica promotriviši njihov odjevni kod kojim se predstavljaju u javnosti. Niz fotografija prikazuje kataloge modnih salona, domaće i inozemne modne editorijale, reklamne materijale tekstilnih industrija, frizerske priručnike pomodnih frizura toga vremena, modne revije održane u prostoru Velesajma. Naglašeni ideološko-edukativni stav usmjeren na obrazovanje publike (žena) može se iščitati iz Bontona također zastupljenih na izložbi. Pri selekciji fotografija Vladislavić je jednako tretirao fotografije, donacije iz privatnih albuma (koje prikazuju pojednice u slobodnim trenucima; sport, ljetovanja, zimovanja, izlasci) kao i službene fotografije političkih dužnosnika, javnih ličnosti, manekenki… Autor je prepoznao važnost zahvaćanja socijalističke svakodnevice širokim dijapazonom fotografija različitog karaktera otvarajući time polje sveobuhvatnijeg razumijevanja fenomena odijevanja i mode u socijalizmu.

2

Moda u socijalizmu_1. dio


ON OTHER_ Moda u socijalizmu_1. dio

Izložba Ženska strana odličan je uvod za bavljenje temom mode u socijalizmu jer daje okvir za proučavanje i razumijevanje specifičnih modnih fenomena navedenog povijesnog perioda. Autorice izložbe Ženska strana Marija Đorgović, Ana Panić i Una Popović problematski pristupaju položaju žena u socijalizmu u periodu od četrdestih do šezdesetih godina prošlog stoljeća kroz prizmu ženske svakodnevice. Društveno-povijesni okvir i žensku svakodnevicu toga razdoblja autorice su rekonstruirale na temelju intervjua s trima ženama starije generacije, različitih društvenih slojeva, profesija i uloga.

53105336

Socijalizam, kao društveni i politički poredak, težio je ukloniti koncept klasne podjele, a principom opće jednakosti garantirao je nestanak materijalne, pravne i formale potčinjenosti žena. Žena je trebala postati društveno aktivna u svim sferama života: na polju rada, politike i obrazovanja. Težila se promijeniti njezina statična uloga domaćice i majke. Afirmiranju položaja žena znantno je pridonio AFŽ (Antifašistički front žena), masovna politička organizacija osnovana u ratu 1942. godine. AFŽ je bio produžena ruka partijskog i državnog vrha Jugoslavije s ciljem realizacije ciljeva Komunističke Partije odnosno popularizacije Partije među ženama. AFŽ je mobilizirao žene za vrijeme 2. svjetskog rata na borbu za svoj vlastiti narod. Ženama je, u ratu dano emancipatorsko obećanje o ravnopravnosti, da bi ubrzo nakon rata, 1946. godine,  prvim posljeratnim Ustavom službeno i potvrđena zakonska ravnopravnost. U tom periodu promovira se novi tip aktivne žene koji ujedinjuje nekoliko uloga; partizanke, majke, aktivistice i udarnice. Na prvom kongresu AFŽ-a Tito se obraća ženama sa zadatkom učvršćivanja nove vlasti i obnovom ratom razrušene zemlje. Godine 1953. AFŽ se ukida kako bi se osnovao Savez ženskih društava, čiji je osnovni zadatak bio prosvjećivanje seoske žene i unapređenje domaćinstva.

720px-Partizanke_iz_Mačve

Masovno zapošljavanje žena nakon rata bila je potvrda novo ostvarenih prava žena. U periodu nakon rata radilo se na ubrzanoj modernizaciji i industrijalizaciji kako bi se zemlja izvela iz opće zaostalosti i nerazvijenosti te kako bi se što prije sanirale posljedice rata. Propagandni apart promovira ideal emancipirane žene – udarnice koja se samostvaruje kroz rad. Primjer je glasilo Komunističke partije Jugoslavije, Žena danas, pokrenuto 1936. godine. Ženu se najprije težilo politički osvijestiti za vrijeme rata, a potom ju aktivno uključiti u obnovu zemlje. Dok su četrdesete godine bile obilježene posljeratnom neimaštinom i oskudicom, već sredinom pedesetih godina zahvaljujući društveno-političkoj stabilizaciji razvija se novi kult tijela, ženstvenosti i seksualnosti. Nova cover girl ženskih magazina tada je u potpunosti istisnula raniju sliku muškobanjaste partizanke i radnice. Tada se polako definiria i nova uloga žene, njezina društveno-angažirana strana polako jenjava kako bi se iznova vratila ulogama domaćice, kućanice i majke. Dvije osnovne teme ženskih časopisa postaju kuća i tijelo, u skladu s masovnom kulturom koja tada ima primat u ženskim časopisima. Već 1946. godine AFŽ pokreće časopis Ukus koji donosi recepte, savijete za pripremu zimnica ali i praktične savijete kako skrojiti nove i prekrojiti stare odjevene predmete. Nekoliko godina kasnije dnevni list Politika pokreće rubriku Naša žena, dok je najistaknutiji časopis toga vremena bio Praktična žena. Novi tip žene kombinacija je brižne majke, domaćice, supruge i zavodljivog objekta. Prodor kapitalizma, sve veći utjecaj zapada odrazio se na oblikovanje novog tipa žene kako na polju rastuće industrije higijenskih i kozmetičkih sredstava tako i u modi. Zapadni utjecaj očituje se u elegantnijoj ženskoj silueti, isticanjem ženskih atributa (strukirane i dekoltirane haljine, kraće i uže suknje,visoke potpetice …).

0-prakticna-zena

Tekst Djurdje Bartlett Let them Wear Beige: The petit bourgeois World of Official Socialist dress objavljen je u časopisu Fashion Theory 2004. godine kao dio doktorskog istraživanja koje je autorica 2010. godine objavila kao knjigu Fashion East: The Spectre that Haunted socialism. Doktorski rad se bavi odijevanjem i modom u Istočnom bloku u razdoblju socijalizma, a autorica je fokusirana na područje Rusije, Mađarske, Češke i Hrvatske.

Tekst Let them Wear Beige: The petit bourgeois World of Official Socialist dress bavi se fenomenom susreta socijalizma i zapadne odjeće, koji je rezultirao krojačnim fenomenom pod nazivom službena socijalistička odjeća. Ovaj proces se odigrao u periodu između 1958. i 1968. godine, a povezan je sa stvaranjem nove socijalističke srednje klase. Ovaj konvencionalni stil naziva se socijalistički dobar ukus.

Službena socijalistička odjeća zapravo je ideološki konstrukt, vrsta diskursa koji su proizvodili državni mediji. Mnogi ženski magazini onoga vremena s naglašeno edukativnim tonom detaljno su informirali publiku o tome kako treba izgledati dnevna, popodnevna, večernja odjeća kako bi se što vjerodostojnije producirala novoustanovljena srednja klasa. Službena socijalistička odjeća pojavila se kako bi se iskorijenile ranije buržoaske modne prakse. Međutim pojedini aspekti te prakse preživljeli su, poput modnih salona koji su pripadali predratnoj tradiciji. Neki od najpoznatijih na području Istočnog bloka su bili: Eva i Stil (stariji naziv Podolska i Rozenbaum) u Čehoslovačkoj, salon Žuži Jelinek, Terke Tončić i Tilde Stepinski u Hrvatskoj te Klare Rotschild u Mađarskoj. Saloni su zadržani kako bi služili socijalističkoj srednjoj klasi. Uz privatne salone, modne revije i modni kongresi postaju mjesta promoviranja novih modnih fenomena. Na modnim kongresa SSSR preuzima ulogu kontrole modnih trendova. Primjerice zemlje Istočnog bloka predstavile bi kolekcije od pedesetak modela, a međunarodni žiri birao bi modele za jedinstvenu kolekciju koju bi svaka zemlja pustila u masovnu proizvodnju.

78085l1

Koncept dobrog ukusa mijenjao se od perioda četrdestih kada se zapadna odjeća definira kao neukusna i dekadentna do razdoblja kasnih pedesetih i šezdesetih kada većina socijalističkih magazina počinje izvještavati o zapadnoj modi i kopirati trendove. Djurdja Bartlett zaključuje kako je službeni socijalistički ukus ujedinio dva stila: grandiozni pseudo-klasicizam i socijalistički dobar ukus.

Grandiozni pseudo-klasicizam reprezentativna je verzija luksuzne socijalističke odjeće utemeljena na kopiji buržoaskih odjevnih kodova. Službena socijalistička odjeća imala je zadaću razvijanja ekskluzivne nove krojačke klasike koja bi zadovoljavala zakone klasične ljepote i harmonije te postala neprolazni kanon. Djurdja Bartlett primjećuje analogiju između službene socijalističke odjeće i socijalističkog realizma u umjetnosti.

x213192559314735222_5

Stil socijalističkog dobrog ukusa zaživio je u svakodnevnom životu, a temeljio se na pozamljivanju estetskih kategorija malograđanskog dobrog ukusa. Ljepota i elegancija malograđanskog dobrog ukusa udružene su s proleterskim stilom kako bi zadovoljili sljedeće karakteristike: bezimenost, neutralnost, strogost, udobnost, ljepotu i nepromjenljivost. Riječ je antimodnom stavu koji veliča standardizaciju, a bilo kakva promjena ili dinamika predstavlja najveću prijetnju. Autorica ističe kako je razlog zbog kojeg je socijalizam usvojio malograđanski stil izgubljena tradicija izrade odjeće, nepostojanje vlastitog modnog nasljeđa te odbijanje modnih trendova.

Promoviranje prikladnog načina odjevanja putem medija najbolje se iščitava iz ženskih časopisa koji su sustavno ponavljali određene obrasce odjevanja i ponašanja te vodili oblikovanju novog ženskog identiteta te rekonceptualizaciji ženskog roda. Socijalizam je bio usmjeren na stvaranje nove čiste prirode u kojoj nema mjesta za modu, a ženstvena tijela i ženstvenost je smatrana prijetnjom.