OUTFIT_ 220214

DSC04862cb

| kapa: Arrogant Cat | dolčevita: SHS | suknja: CDG X H&M via ebay | foto: Maja Ali |

Slojevi tila, koje sam si sašila za rođendan, tu istu večer sam spalila i poderala. Roba koja se nađe na ‘to do’ hrpi, čeka mjesecima da me ulovi pravi trenutak za dosadne, sitne krojačke popravke. Večer prije putovanja u Beograd odvojila sam ravno minutu da rješim problem i čini mi se kao da se od tada nismo puno razdvajali.

 

DSC04898

| jakna: Zara second hand | vesta: diy | suknja: CDG X H&M via ebay |čizme: Dr. Martens second hand | torba: Tamara Bombardelli | foto: Maja Ali |

 

DSC04879

| bodi: MMM X H&M | hlače: second hand <3 |

 

onotherskin_5736

| vesta: diy | traperice: second hand | cipele: Creepers Underground |

 

onotherskin5835-2

| jakna: MMM X H&M | vesta: diy | traperice: second hand | cipele: Creepers Underground |

 

onotherskin4444

| vesta: Hrelić | suknja: H&M |

 

IMG_5779

| kaput: Naf Naf | rozi kaput: vintage <3 | tajice: Oh my love | cipele: Irregular choice| ruz: Lime crime Chinchilla |

 

IMG_5800

Advertisements

INTERVIEW_O vezenju i modi, o ilustraciji i tradiciji

Ne znam gdje sam prvi put vidjela rad Izziyane Suhaimi, no sjećam se tog rada: juteno platno prošiveno crnim koncem, pomalo kaotičnog, nestrukturiranog izraza, kao otvorena dekonstrukcija čina šivanja. Ništa u toj priči nije bilo pretjerano lijepo, strukturirano, već je demonstracija ljepote bila obično, probodeno platno. Poput kakvog kirurškog šava, zazorno, ali traži gledanje.Njezin rad mi se učinio kao vrlo skroman, ali i vrlo moćan.

Istraživajući je detaljnije, saznala sam da živi u Singapuru, da se bavi modnom ilustracijom koja je poprilično drugačija od onog što sam prvi put vidjela. Tema njenog rada je kombinacija crteža – portreta imaginarnih djevojaka- koje naknadno “dorađuje” ornamentima, detaljima, modnim dodatcima, izvezujući papir, ne tkaninu. Njezin rad je pop, dopadljiv i ljubak, ali daje dobar uvid u vizualne inpute kojima smo okruženi. Njezina je primarna djelatnost vezenje i modna ilustracija, koje dosta uspješno i komercijalno balansira.   Konačno, njena vez-ilustracija našla se na naslovnici Taschenove Illustration Now! FASHION. Postavila sam Izziyani pet pitanja o vezenju,  ilustraciji, modi, identitetu – odgovore pročitajte u nastavku:

“Čin stvaranja šava, boda, balansira na tankoj liniji između “popravljanja” i “uništavanja”. Šivamo rane i obrezujemo višak, a naše ponizne ruke rade na pohabanim porubima i dotrajalim srcima.” (“The act of making a stitch walks the fine line between repairing and destroying. We stitch up wounds and cut remnants away, our nimble hands work on fraying seams and worn hearts. “)
Citat koji sam preuzela iz Izziyaninog rada “The world contained in a stitch” (i možda nemušto prevela) zapravo jako dobro sažima ideju vezenja, koju percipiram više kao kulturnu praksu, nego li puku dokolicu i dekoraciju. Vezenje je, povijesno gledajući, bila predominantno ženska domena, ženski rad. Nekako ga imam tendenciju promatrati kao vrlo tihu pobunu, gotovo kao kakav subverzivni čin probadanja iglom.
Kako se tvoj rad pozicionira prema ovoj “ženskoj” povijesti igle i konca?
onotherskinizzy1

Jedna od mnogo stvari koju volim kod vezenja je upravo to bogatstvo naslijeđa koje nosi u sebi. Igle su pronađene u gotovo svim civilizacijama, gotovo sve kulture imaju vlastite varijante vezenja: svoje tipove boda, svoje motive, vlastita značenja. I naravno, činjenica da se vještina i znanje vezenja prenosilo gotovo uvijek preko generacije na generaciju, s majke na kći…Naravno da se negdje morao upisati taj subverzivni element! Skrivene poruke, tajne molitve, arhivirani jezici. Medij koji istodobno djeluje vrlo prisno, sadrži određeni element neočekivanosti u sebi.
Moj rad je samo jedna nit u koncima vezenja, ali nadam se da barem malo pridonosi diskusiji i bogatstvu. Osobno, vezenje mi je izuzetno poetično, meditativno, svaki bod je hvatanje trenutka koji prolazi…mogla bih beskonačno pričati o tome.
Ipak, ne želim djelovati kritički kroz vezenje niti sam nikada razmišljala tako. Pokušavam koristiti medij kao subjekt te ispitati njegove potencijale kako bih prenijela određene ideje. Koristeći vezenje kao medij, teško je razlikovati vezenje kao subjekt od samog rada. Upravo zato što sam medij nosi toliko povijesnog, kulturološkog, sociološkog konteksta – on postaje sam dio poruke.

onotherskinizzy4

Kod vezenja primjećujem njegovu dualnu stranu: ono mirno, strogo i uredno lice i divlje, neočekivano, slučajno naličje. Imaš li ti svoje afinitete?

Svakako više volim ovu skrivenu stranu vezenja. Uvijek pokušavam naći načine kako je prikazati, a na kraju ta neočekivanost postaje mnogo zanimljivija i emotivnija.

Nabroji mi teme kojima se inspiriraš.
Predlošci, forme, sjene, svjetlo, čuđenje.

onotherskinizzy3

Singapur je na neki način zanimljivo mjesto u terminima balansiranja kohabitacije različitih rasa i identiteta. Kako se tvoje kulturno naslijeđe i identitet zrcali u tvom radu?

Ono što je zanimljivo kod odrastanja u Singapuru, jest činjenica da koliko je god moderan i globaliziran, istodobno čuva jasne veze s tradicijom i našim korijenjem. Ta kombinacija je moj identitet, pa pokušavam djelovati tako da uzimam medij koji je tradicionalan i kroz njega vizualno reflektiram svijet danas.
onotherskinizzy7

Moda gotovo uvijek prikazuje ženu kao objekt i koristi njeno tijelo kao određeno marketinško polje. Ti se baviš modnom ilustracijom, fokus stavljaš na ženska lica i prikaze. Kako vidiš svoju “modnu” ženu?

Čitava serija naziva “Friends to keep warm” zapravo je počela s mojim zanimanjem za određenu odjeću ili dizajn, osobito onaj koji je iznimno kompleksan, narativan i pun čuđenja. Na neki način sam htjela biti dio te priče. Portrete koje crtam pokušavam prikazati na što “čudnovatiji” ili “misteriozniji” način, a velika većina mojih referenci vadi se s obilja slika s interneta: onih iz svijeta mode ili s Tumblra. Zapravo pokušavam sama shvatiti što je u tim slikama toliko privlačno mladim djevojkama danas. Osobno, mislim da su slike tih djevojaka slike svijeta danas.

oosizz


OUTFIT_230114m

Stare traperice, izblijedjele i s ostalim tragovima nošenja; te boja (ona akrilna, za beton i slične površine). Obična boja za tekstil ostavlja teksturu predmeta nepromijenjenom, dok akrilna boja čini predmet krutim, relativno glatke teksture s pokojim tragom kista. Hlače gotovo da mogu samostalno uspravno stajati, a frendica ih je usporedila sa skulpturom.

Zato sam ih nosio na Bakićevu retrospektivu u MSU-u. Izložba pod nazivom Svjetlonosne forme produžena je do 2. ožujka i svakako preporučujem da ju posjetite ako već niste.

onotherskin3745

onotherskin3729

onotherskin3731

O geometrijskoj torbi više drugi put.

| Vesta: SHS + DIY | Torba: DIY | Ogrlica: DIY | Hlače: Pull&Bear + DIY | Cipele: Vegetarian Shoes |


ON OTHER__ Pokaži mi svoje pravo lice

„Odlučili ste se na novi korak – prespavati kod dečka. Bez obzira na to jeste li glamurozna boginja, potpuno prirodna ili zavodnica i je li vam prvi ili tisućiti put, evo kako se uvući pod plahte puni samopouzdanja.“ – uvod je u članak u jednom ženskom časopisu koji čitateljice upućuje na proizvode koji bi trebali napumpati volumen kose, trepavice i samopouzdanje. Za samo 19-439 kn po proizvodu. Prva pomisao jedne praktične i lijene perfekcionistice kao što sam ja jest – kako će se mrlje od te silne šminke oprati s posteljine ?! – ali pravo pitanje je: kada je došlo do toga da se upotreba šminke vrati kao bumerang koji su žene svojevremeno bacile u lice tradicionalnog patrijarhalnog morala? Jer ne tako davno, nakon Prvog svjetskog rata, započinje osvještavanje žena i njihovo polagano oslobođenje od nametnutih pravila konzervativaca. Skraćivanjem haljina i kose, te propagiranjem androginog izgleda i krojeva koji ne naglašavaju obline, ali zato pokazuju više kože, čine prvi korak prema tome da žena bude svoga tela gospodar, a svoju su seksualnost naglašavale kozmetikom, osobito ruževima, koje su flapperice nanosile čak i na koljena! Slobodnije ponašanje i novi izgled značili su raskid s viktorijanskim moralom konzervativnog patrijarhalnog društva koje je zahtijevalo kako moralnu čistoću, tako i lice čisto od šminke (kako bi se što lakše procijenila kvaliteta genetskog materijala potencijalne buduće majke nečijeg potomstva), te je uporabu kozmetike dozvoljavalo samo prostitutkama i glumicama. Ograničenja su išla tako daleko da je britanski parlament u 18.st. čak donio zakon koji zabranjuje upotrebu mirisa, šminke, kozmetike, umjetnih zubiju i kose, korzeta, visokih potpetica… kršiteljice tih propisa bile bi optužene za vještičarenje i slične prijestupe, a brak sklopljen uslijed zavođenjem potpomognutim gore navedenih predmeta bio bi poništen.

ursula

Danas, kad je rekreacija važnija od prokreacije, posezanje za provokativnom odjećom i dodacima smatra se poželjnim. Slično kao flapper 20-ih, pripadnice današnjeg takozvanog lipstick feminizma smatraju da su žene osnažene isticanjem svojih atributa kroz prakse nošenja atraktivne odjeće i šminke jer imaju izbor i kontrolu nad svojim tijelom i seksualnim ponašanjem koje ne mora ostati unutar okvira tradicionalnih rodnih uloga dobre djevojke, pristojne žene, majke, no mnogo je i kritičara takve filozofije, jer žena ipak preuzima tradicionalno (premda ne i konzervativan) feminin izgled te je granica između osnaženja i objektifikacije zamagljena.

FEMINISM CREME

Ipak, osim pokoravanja napadu ujedinjenih snaga patrijarhata i liberalnog kapitalizma, kozmetika nudi mogućnost da konstruiramo vlastiti identitet onako kako ga zamišljamo, a ne kako nam je dano i mogućnost za eskapizam: siva svakodnevica možda izgleda ružičastije s malo rozog laka za nokte.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata ograničena je proizvodnja svega osim oružja, no navodno je Churchill poticao proizvodnju kozmetike jer je smatrao da je važna za održavanje pozitivnog stava.

Da takva pretpostavka nije promašena, pokazuje i događaj iz Bergen Belsena, o kojem je u svom dnevniku pisao pukovnik Gonin. Sudjelujući u oslobođenju tog koncentracijskog logora, opisao je užase logoraške svakodnevice: tifus, izgladnjelost, umiranje žena, muškaraca i djece, hrpe leševa posvuda… Zabilježio je i kako je u humanitarnoj pomoći, uz neophodnu hranu i lijekove stigla i pošiljka crvenih ruževa, na opće čuđenje vojnika. I opće oduševljenje logorašica. Čak je i Banksy u jednom svom radu prikazao tu epizodu, no nisam sigurna koliko je zapravo uspio prikazati kompleksnost cijelog prizora. Slika je u svom realizmu groteskna, kakav je prizor sam po sebi morao biti: izgladnjele, na silu ošišane logorašice gledaju u nas iza ograde, iz općeg sivila, a na njihovim usnicama ruž se crveni poput stigme. No mislim da slici nedostaje empatije, ne prikazuje taj osjećaj vraćanja osjećaja individualnosti i ljudskosti u neljudskim uvjetima, simboliku koju je ruž predstavljao: mogućnost da će agonija uskoro završiti i da će moći razmišljati o takvim frivolnostima kao što je kozmetika, bijeg iz svakodnevice koju su činili samo bolesti, nasilje, glad i smrt. Ruž koji kao da kaže: dobrodošle u mir! Cinično i: dobrodošle u kapitalizam!

Lipstick-600x586

Moja razmišljanja o kozmetici i njezinoj ulozi kako u društvu, tako i u mom životu potaknula je nedavno održana izložba Marijina industrija ljepote u Muzeju za umjetnost i obrt. Izložba je pokušala pomiriti nekoliko aspekata kozmetičke industrije: onaj proizvođačice, fokusirajući se na inovativan, elegantan i minimalistički dizajn Marije Kalentić koja je godinama bila zadužena za kreiranje vizualnog identiteta Neve i njezinih proizvoda; i onaj potrošačice, kroz isječke i shizofrene citate iz časopisa Svijet (namijenjene tadašnjim čitateljicama koje su prošle transformaciju od ratnice preko udarnice do konzumeristice), koja se bitno ne razlikuje od današnje zbunjujuće ideje žene-majke-kraljice.

photo(6)

Priču završavam u osobnom tonu. Jer dok ovo pišem, paralelno se spremam za izlazak, što uključuje uobičajeni ritual: korektor, rumenilo, maskara, ruž. Ponavljam to gotovo svakodnevno, premda ima dana kad preskočim taj dio i izađem bez šminke – jer sam ju lijena staviti, jer sam opet zaspala i ne stignem, jer si izgledam apsolutno fantastično… Pa se pitam – a ni sama ne mogu sa 100% sigurnošću odgovoriti – za koga je uopće stavljam i što time uopće želim poručiti? Da sam zgodna? Uspješna i sve stignem? I woke up like this? Postavljanje jasnih i definiranih granica između privatne osobe („za po doma“) i vanjske persone? Ne nužno, jer ionako sam nekad najdotjeranija kad sam doma – kad se samo sjetim silnog lickanja u pauzama od učenja za neki opsežni ispit, pospremanja ili za vrijeme ležanja u krevetu zbog viroze… dotjerivanje izvana kako bih se osjećala bolje iznutra. Izgledati više kao lutka, kako bih se osjećala više kao žena, a ne zatočenica na prisilnom radu –zvuči zaista apsurdno. Rijetko eksperimentiram sa šminkom i moj make-up bi se vjerojatno okarakterizirao kao naglašavanje prirodne ljepote. No taj koncept je u biti proizvoljan – jer tko zapravo određuje taj ideal ljepote? On je simulakrum, jer čak ni nedostižne ljepotice s naslovnica u stvarnosti ne izgledaju kao te ljepotice. Ipak, čak i pri punoj svijesti o nametnutim pravilima potrošačkog društva, često im se dobrovoljno, pa i s užitkom, pokoravam.

988DLS_Glenn_Close_001

Vizuali: internet, someecards, tumblr, tumblr, ja


GIVEAWAY_

UPDATE:

Sretna dobitnica je idac :)

Izdavačka kuća Plejada svim našim čitateljima nudi popust na knjigu (120 kn umjesto 190) ukoliko se jave na mail plejada@plejada-zg.hr ili telefon 01-3906533 uz napomenu ON OTHER SKIN_

Hvala svima koji su sudjelovali!

 

Hvala vam za praćenje, i za ono glasno i anonimno; za ono puno podrške i ono koje nas stalno propituje da budemo svjesni svijeta oko nas.

onotherskin5208_1(1)

Načekali smo se s organizacijom i vremenskim tempiranjem, no zaključili smo da za dobro štivo nikada nije kasno. U suradnji s izdavačkom kućom Plejada objavljujemo drugo, jubilarno DARIVANJE.

Prošle godine predstavili smo knjigu Kultura odijevanja u Zagrebu na prelasku 19. u 20. stoljeće kroz intervju s povjesničarkom mode i profesoricom na TTF-u, Ninom Katarinom Simončić te smo odlučili jedan primjerak podijeliti s vama.

Za sudjelovanje je potrebno samo ostaviti komentar. Dobitnika izvlačimo 120214 u podne uz pomoc random.org

Sretno!


I.D. _ xavierkat

OOS122013upitnik_1

Zašto pišem(o)?
_ Generalno – jer me pisanje drži živom, tjera me da prevaziđem neke svoje strahove i brusim ideje koje mi se motaju na glavi. Napisati znači stati iza svojih ideja, dozvoliti dijalog, pa i kritiku, što nije mala stvar. Naravno, pisanje ima i drugu stranu, ponekad je ono suptilna (samo)prisila na konformizam i autocenzuru, jer postoji strah od odgovora drugoga koji bismo nekad radije izbjegli; ali samo praksa nas tjera da budemo hrabriji. Pisati pak o osobnim stvarima znači izložiti se, pobijediti sebe kroz male bitke i s vremenom postati jači, što isto nije zanemarivo kao životni trening.

Specifično na OOS – zato jer mi je zadovoljstvo, intelektualni izazov i osobna sreća naći se u krugu ljudi koji pametno i s interesom pišu o stvarima koje ih faciniraju, zbunjuju ili zabavljaju, a pomalo i zato što svakome treba hobi, bijeg od posla, ono ‘nešto drugo’ što čini život zanimljivijim :).

Što je tvoja “druga koža”? U čemu se osjećaš najugodnije?
_ U odjeći koja mi dopušta da dišem, krećem se, budem opuštena, nesputana. U stvarima dovoljno jednostavnim da ne djeluju agresivno, napadno, a dovoljno neobičnim da su meni samoj zanimljive. Volim odjeću koja nastaje oko pitanja, problema, interpretacija, narativa. Volim i provokaciju, modni bezobrazluk, humor, ali ne i vulgarnost. Ne volim previše boje, premda povremena koloristička “šaka u oko” može biti jako zabavna. Kontradikcije su sveprisutne, i sasvim OK. Iznad svega ipak težim  udobnosti, koja je moja pretenzija mnogo više nego intelektualizam, koji cijenim kod drugih.

Moj ormar je tako zapravo prepun jednostavnih stvari s malim pomacima, a u udobnosti vode vjerojatno dvije: moja crna Nakkna haljina, koju bih najradije nosila svaki dan, i skromna suknja od tila koja je dašak zaigranosti u svakodnevici, i koju nosim na apsolutno sve – trenutno najradije na ogromne, tople pulovere, koji su mi također slabost. Isti su pak čista suprotnost odjevnom intelektualizmu: koncentrirana emocija, nježnost i toplina.

OOS122013upitnik_detalj copy

Što se s vremenom – otkada si počeo/počela razmišljati o odijevanju kao o nečem vrijednom pažnje – najviše promjenilo u onome što nosiš?
_ Mogla bih reći da danas nosim manje boja, da više pazim na komade koje biram, da mi je odijevanje postalo jednostavnije jer bolje znam što volim, a što ne…no zapravo su neke osnovne ideje uvijek bile iste, a najviše se promjenila rang-lista prioriteta.

Kada sam bila jako mlada, najvažnije mi je bilo biti drugačija. Mislila sam da to samo po sebi ima određenu vrijednost, a kako se nisam baš osjećala dijelom zajednice kojoj sam pripadala, prva mogućnost da se izrazim kroz odjeću (a došla je dosta kasno, jer smo mi bili ratni klinci koji dugo baš i nisu mogli birati) bila mi je jako privlačna. Sjećam se, primjerice, kako sam u (mislim) 7. razredu osnovne škole kupila kričavo narančaste čizme, jer sam svjesno htjela izaći iz okvira onoga što se tada smatralo cool. Odjeća je bila moj tihi bunt.

Nakon toga, došla je faza zabavljanja, koja je trajala dugo, dugo…Inspiraciju sam nalazila posvuda: u tatinom ormaru, hip-hop kulturi, sportskoj odjeći, knjigama, filmovima i kostimima, stidljivo (nakon što me zapuhnuo prvi val interneta) i u fotografijama s revija ili na posve random mjestima – a prije svega u vlastitom doživljaju/zamišljanju sebe. Spajala bih muške hlače s haljinama, nogometne dresove s tilom, kravate i košulje s girly cipelama, slojeve i slojeve tekstura (pa i boja)… Nekad je sve to izgledalo suludo, ali ja sam se dobro zabavljala. Prestalo je biti toliko važno biti drugačiji – važno je bilo igrati se i “tražiti”, jer tada još nisam sa sigurnošću znala da ne postoji neka jedna Ja koju treba pronaći, i konstantna reinvencija se činila like the right thing to do. Sve mi je bilo dozvoljeno.

Konačno, prevagnula je udobnost, i sklonost jednostavnim rješenjima. Zadržala sam neke ljubavi iz mladosti (široke asimetrične krojeve, til, odjeću koja ne poznaje rodna određenja i obuću koja je pomalo “šašava”), s nekima se oprostila (već odavno ne nosim narančaste čizme, niti više od jedne boje u kosi), pronašla neke nove (dugo vremena nisam voljela haljine, a danas su mi nezamjenjive). Prihvatila sam da se mijenja moje tijelo, ali i moje potrebe (za neke prigode u životu ipak ne možete odjenuti nogometni dres), interesi, pa i želje. Nisam u svim životnim sferama tako hrabra kad su promjene u pitanju, ali stilske evolucije, pa i povremene revolucije, su mi super. Znam da mnogi s malo srama gledaju na svoje stare fotografije i odjevne kombinacije, ali meni je taj cijeli proces mijenjanja i promatranja vlastitog razvoja divan i zabavan :).

OOS122013upitnik_cipele copy

S jedne nas strane mainstream mediji bombardiraju pravilima odijevanja, sezonskim trendovima i ‘zabranama’. S druge, postoji niz kritičkih pokušaja da se odijevanje (a onda i moda) demokratizira, podsjeti ljude da je odjeća tu zbog nas, i da svatko moze birati štogod želi dok god se u tome dobro osjeća. Gdje su tvoje privatne granice, i gdje ih, u teoriji, postavljaš drugima?
_ Moje samonametnute granice su jednostavne: nositi ono u čemu mi je ugodno. Znam, zvuči bez veze, ali zaista je to jedino pravilo. Ne treba se zavaravati, vrlo je restriktivno: ‘ugodno’ je određeno čitavim nizom faktora, često društveno uvjetovanih, od kojih neke sigurno nisam ni osvjestila, a zbog kojih danas možda još nemam u ormaru neke stvari za koje ću sutra shvatiti da me zapravo nadopunjavaju i vesele. Nekad se sve svodi na vizualni dojam, nekad je priča kompleksnija (primjerice, imam jednu predivnu košulju čija ljepota proizlazi iz pričanja nacionalnih mitova, što me povremeno zasmeta), a ponekad osjećam da mogu nositi baš sve.

Što se tiče drugih…Izvan okvira neke temeljne, pa i zakonom regulirane (ponekad ne baš najsretnije) pristojnosti, koja vam recimo zabranjuje da hodate goli ulicom, svačiji je odjevni izbor upravo to – njegov izbor. Ne znači to da sam imuna na estetske sudove, ali imati vlastito mišljenje je jedno, dok je nametati ga drugima nešto sasvim drugo – i ne čini mi se da bi moj estetski sud nužno trebao imati utjecaja na nečiju privatnost, pa i na njegov ukus i stil odijevanja kao dio privatnog prostora. Nije to tek puko inzistiranje na kvaziliberalizmu poradi političke korektnosti. Ostavljanje prostora drugima da budu ono što žele je – dok god nikome time ne čine zlo – neki minimum za suživot, a odijevanje je nezanemariv dio građenja vlastitog identiteta. Doduše, odjeća se često politizira, i estetski odabiri znaju poprimiti mnogo dublja značenja, što značajno komplicira situaciju – no to je nešto složenija priča od visine peta na nečijim cipelama ili boje suknje, stvari kojima se generalno posvećuje previše pažnje; no i jedno i drugo se često koristi za (bezrazložno) demonstriranje moći iz svih izvora (i privatnih i institucionalnih), i previše težine se stavlja na te debate i estetske sudove.

Ne znači to da mi se sviđa sve što vidim na drugima, ali često više volim zaigrane pogreške nego konformističke uspjehe, a u duhu gorespomenutog, simpatične su mi male svjesne/namjerne nemarnosti. Zanima me kontekst, pa tako volim blogove koji odjeći daju priču, otkrivaju značenje, što je (meni) bitno u razumijevanju drugoga i njegovih odabira. There is more (to clothes) than meets the eye. Ali isto tako, nitko od nas definitivno nije samo odjeća koju nosi (hvala ti David Fincher!), premda nas kultura bloganja, “pinanja” i generalno fascinacije materijalnim povremeno zna zavarati po tom pitanju. Pritom krivnja ne leži na nekom neidentificiranom Drugom – kad se osvrnem na svoje pisanje na ovom blogu, ponekad me strah da ostavlja sličan dojam, da stvarima daje preveliku važnost i težinu, premda mi to nije namjera. Something to think about in the new year, i za sve buduće tekstove…

OOS_upitnik_Fincher via quotesworthrepeating.com

Kada sam pak pitana za mišljenje, trudim se biti iskrena, konstruktivna i pristojna. Nekad mi se čini da sam i prepristojna, za što krivim svoje roditelje :).

OOS zagovara prihvaćanje različitosti i prije svega samog sebe, kakav je tvoj odnos prema tvom tijelu?
_ Neobičan i kompleksan, i vjerojatno ne sasvim očekivan za nekoga tko piše na blogu koji se bavi odjećom, a time posredno i tijelom. :) Kada sam bila jako mlada, moje tijelo mi se nije činilo dovoljno dobrim, dovoljno lijepim. No s godinama smo se naučili bolje razumjeti, ono i ja, i poslije ranih teenagerskih godina postali pomalo poput loših ljubavnika – uvažavali se dok se trebamo, no predbacivali si ono što nismo bili u stanju ispuniti.

Srećom, s vremenom je došla određena svijest o vlastitoj vrijednosti, i potreba da samu sebe volim takvu kakva jesam. U jednom trenutku shvatiš da je nevoljenje sebe najbesmislenija opcija, i da imaš na raspolaganju (barem) dvije puno bolje: mijenjati ono što ti se ne sviđa i naučiti tijelo da te sluša, ili prihvatiti ono što ti je do jučer bilo problematično kao vlastitu specifičnost. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što znači vjerojatno najizlizanija od svih fraza – ona o tijelu kao najboljem oruđu – ali više se ne ustručavam koristiti ga, i za time sve više imam potrebu. S druge strane, eksperimentiranje s odjećom definitivno je (bio) moj način “izlaganja” vlastitog tijela, i to mi nikada nije bio problem. Premda volim široke krojeve, mnogo volumena, nikada to nije bio način da se sakrijem (uvijek me iznenade takve pretpostavke od strane drugih – a čujem ih povremeno) već moj specifični način razotkrivanja i time zapravo izraz sigurnosti, a ne nesigurnosti.

OOS122013upitnik_kosa

Da li se, kako i zašto tvoji matični interesi manifestiraju na polju odijevanja i mode? Drugim riječima, kako oni mogu doprinijeti razvoju i proširivanju (tematskom, diskurzivnom) pisanja o modi?
_ Nemam jednostavnog odgovora na ovo pitanje, osim na njegov prvi dio, koji može glasiti samo – naravno. Vjerujem da su sve naše brojne uloge, slojevi karaktera, pa i interesi uvijek međusobno isprepleteni. Ne možete, primjerice, osam radnih sati u danu zaboraviti tko ste privatno i biti samo ‘radnik’, a na sličan način ne možete maknuti sve svoje ideje (profesionalne, sanjarske, intimne…) dok ujutro stojite ispred ormara birajući što ćete odjenuti, pa tako ni dok navečer s laptopom u krilu pokušavate sročiti neki tekst o tome, ili samo poslagati slike nekim redosljedom. Sve što radimo nekakav je odabir, i normalno je da će se ono što je u nama i što nam je važno neprekidno “petljati” u isti.

Mnogo mi je veći problem definirati moje matične interese, pa otuda i poteškoća da nađem pravi odgovor. Umjesto njega mogu ponuditi par primjera koji, čini mi se, govore o neraskidivosti spona između različitih slojeva mojih interesa. Primjerice, poimanje političkog djelovanja kao javnog čina koji u svojoj definiciji ima građansko samoizlaganje stalno mi radi probleme s prihvaćanjem djelovanja, pa i protestiranja pod maskama, a posebno upotrebe iznimno popularne Fawkesove maske kao dijela stalne ikonografije protesta diljem svijeta; općenito me fascinira, većinom negativno, korištenje uvijek istih simbola u protestne svrhe, često baš na odjeći. Kao štreber, imam problema i s određenim labavo definiranim pojmovima, recimo s idejom ‘hrabrosti u odijevanju’, jer hrabrost poimam uvijek u odnosu na neki izvor otpora, dok je ustaljeno shvaćanje čini mi se postalo ono pomicanja vlastitih granica i “bivanja drugačijim”. Konačno, ljubav spram filma kao načina odnošenja spram realnosti često me odvede u korištenje istog u svrhu nastavka mojih vlastitih refleksija ili njihovog proširenja, pa i kada je riječ o odijevanju – bilo da iz filmova ‘kradem’ ideje i osjećaje koje nastojim rekreirati outfitima, koristim ih kao ilustraciju ili u njih upisujem neka značenja koja nisu nužno bila u glavi autora, i kao takve ih uplićem u pisanje. Priznajem ipak da sam kukavica, pa o svim tim stvarima češće razmišljam nego što pišem :).

 OOS122013upitnik_zadnja


I.D. _ try1on

onotherskin_try1onID

| foto: Matija Kralj, 2011. |

Zašto pišem(o)?
_ Pišem zato što sam se jeziku oduvijek divila i osjećala neki oblik strahopoštovanja prema njemu. Pišem zato što mi je izazovno pokušavati ideje artikulirati jezikom, a ne nekim drugim medijem (možda zato što druge medije ne osjećam toliko ‘svojima’). Pišem zato što ponekad volim kad se ‘mučim’ tražeći najprikladnije riječi i zato što ih, na koncu konca, volim, ma koliko ponekad krute ili neprecizne bile. Volim se igrati s njima, pokušavati starim izrazima reći nešto novo. Naposljetku, pišem jer je jezik svakodnevno s nama i jer vjerujem da je to alat kojim se također mogu izvrtati konvencije. O odijevanju na ovom blogu pišem pak jer su mi važni procesi neprestanih malih borbi koje vodim sama sa sobom svaki put kad pišem tekst za post. Izlaganje, ogoljavanje neke svoje intime – kako ono na fotografijama, tako i ovo tekstualno – nije jednostavno. Ipak, pokušavam stalno biti svjesna toga da je ovaj blog virtualni prostor reprezentacije (u maločas spomenutom smislu izloženosti, predstavljanja), a ne prostor reprezentativnosti, imajući pritom na umu pitanje koje je divno artikulirao Roland Barthes: “kako jezik (ovaj ili onaj) profilira stvarnost i što od te stvarnosti profilira?”.

 Što je tvoja “druga koža”? U čemu se osjećaš najugodnije?

_ ‘Druga koža’ je ona koja uspješno pomiruje moje “društveno ja”, koje je mnogo ‘opterećenije’ (ili možda bolje rečeno – svjesnije) svoje pojavnosti, i moje “privatno ja”, koje se osjeća dobro jer mu je ugodno, a ne zbog odjeće koju nosi.

Što se s vremenom – otkada si počeo/počela razmišljati o odijevanju kao o nečem vrijednom pažnje – najviše promjenilo u onome što nosiš?
_ Mislim da se mijena u onome što nosim nije dogodila zbog toga što sam promijenila pristup odjeći, već zbog spontanog i nezadrživog procesa odrastanja. Promijenila sam s godinama mnoge stavove – neke učvrstila, neke stekla, neke izmijenila – pa tako i razmišljanja o tome što mi je (na osobnoj i na društvenoj razini) lijepo i zanimljivo kod odjeće. S druge strane, otkad sam odijevanje također počela promatrati kao društvenu stvar vrijednu promišljanja, interpretacije i kritičkog osvrta, promijenio se način razmišljanja i o odjeći samoj. Politika nije nešto što se događa u zgradama Vlade i Sabora ili se prenosi u večernjim terminima Dnevnika, već ona živi svakodnevno s nama u najrazličitijim mogućim oblicima, a jedan od njih je, naravno, i odijevanje, podržavanje ili odbacivanje određenih odjevnih konvencija i stereotipa, ukratko čitava kultura odijevanja i modna industrija.

S jedne nas strane mainstream mediji bombardiraju pravilima odijevanja, sezonskim trendovima i ‘zabranama’. S druge, postoji niz kritičkih pokušaja da se odijevanje (a onda i moda) demokratizira, podsjeti ljude da je odjeća tu zbog nas, i da svatko može birati štogod želi dok god se u tome dobro osjeća. Gdje su tvoje privatne granice, i gdje ih, u teoriji, u svojoj glavi postavljaš drugima?
_ Čini mi se da su obje ove tendencije, ako ih promatramo u kontekstu Zapada, u službi marketinške propagande. Vjerujem da se sve moje granice ne odnose na pojavnost odjevnih predmeta, već na njihovu društvenu i ekonomsku ulogu. Simbolička vrijednost koju pojedini predmeti imaju, pa i svi oblici rada koji stoje iza njih, često je mnogo opasnija od stvarne cijene koju netko za neki odjevni predmet plati.

OOS zagovara prihvaćanje različitosti i prije svega samog sebe, kakav je tvoj odnos prema tvom tijelu?
_ Nije jednostavno razlučiti što je (koji je i kakav) moj odnos prema vlastitom tijelu, a što je u tome rezultat (svjesnog ili nesvjesnog) prihvaćanja, ili pak namjernog odbacivanja konvencija. Međutim, obje ove taktike društveno su, ali i politički uvjetovane. Tijelo je prvi medij koji će prenijeti poruku o našem identitetu, ali istovremeno na taj način i locirati naše mjesto u društvu. Svijest o toj činjenici pruža ipak nebrojene mogućnosti za igru “otporom dominantnim principima ili njihovim subvertiranjem” (Michel Foucault).

Da li se, kako i zašto tvoji matični interesi manifestiraju na polju odijevanja i mode? Drugim riječima, kako oni mogu doprinijeti razvoju i proširivanju (tematskom, diskurzivnom) pisanja o modi?
_ Sva znanja koja imam pokušavam sagledati kao alate koji dovode ili mogu dovesti do novih znanja, pa se, u skladu s time, i moji matični interesi mijenjaju i šire. Međutim, ono što me zanima kod mode, zanima me i kod svih drugih fenomena: tko i s kojim razlozima kreira dominantne stavove o lijepom, privlačnom i poželjnom, koji je stvarni uzrok toga da se moda promatra kao apolitična stvar, površna i marginalna, od ne prevelikog interesa za javnost (premda je modna industrija jedna od dominantnijih danas), te kako se sve to odražava na naše svakodnevno iskustvo.