ON OTHER_ (želim biti) Zaposlena djevojka

… i znam da nisam jedina… Razmišljajući o novom tekstu koji bih napisala, u skladu s blogom koji se bavi modom i njezinom društvenom ulogom (između ostalog), htjela sam pisati o modnim pravilima poslovnog svijeta i sve što ona podrazumijevaju, no to ostavljam za sljedeći put. Danas – let’s talk business!

Danas je 8. Mart, Dan žena, za kojeg se često smatra da mu je začetak u prosvjedu tekstilnih radnica u New Yorku 1857. koje su zahtijevale veće nadnice i bolje uvjete rada, dok drugi tu informaciju osporavaju, tvrdeći da je to pokušaj odvajanja Dana žena od komunizma i pridavanja mu internacionalnijeg karaktera. Utemeljen na stvarnosti ili legendi, nije zapravo ni toliko važno, no poznato je da je prvi međunarodni dan žena obilježen 19.03.1911., a od 1914. slavi se osmog ožujka – te godine u Danskoj, Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. 1917. godine prosvjedi i štrajkovi koji su se održavali u Sankt Petersburgu na Dan žena bili su okidač Februarske revolucije. Za razliku od svojih revolucionarnih početaka i ideala, današnje poimanje tog praznika svodi se uglavnom na konzumerizam: čestitke, cvijeće i savjeti „čime se počastiti za Dan žena“.

Osim povijesne, ovaj dan je za mene i od osobne važnosti jer je to dan moje promocije; dan, koji premda sam se odupirala prisustvovanju ceremoniji, ipak pokleknula pod pritiskom roditelja, kako bi stavili svečanu točku na i mog (dosadašnjeg) školovanja. I ne mogu reći da nisam uživala – to je bio dan posvećen meni, mom trudu i uspjehu. Dan kada se činilo da se (barem na papiru) ostvarila rečenica koju smo toliko slušali u gimnaziji od strane profesora: „Vi ste budući intelektualci!“ Uvijek mi je zvučala ozbiljno, pomalo i prijeteće, nabijena nekom težinom, odgovornošću (prema društvu, u budućnosti) koje tada nismo bili svjesni. Ona je služila i kao pedagoška mjera, uspostavljanje autoriteta pojedinca nad (raspuštenom i uglavnom nezainteresiranom) većinom – stvaranjem dojma da se radi o privilegiji čuti tu informaciju na satu filozofije/zemljopisa/sociologije… No, veliki je nesrazmjer između budućnosti za koju su nas pripremali i sadašnjosti u kojoj živimo, desetak godina kasnije. Svi razredni kolege su, moram pohvaliti, visokoškolski obrazovani: oko četvrtine razreda živi i radi u inozemstvu, dio se tamo (barem neko kratko vrijeme) i školovao, samo dvoje su roditelji, a oni koji smo ostali ovdje radimo ili ne radimo, statistika je nestalna. Jesmo li ili nismo u međuvremenu i postali intelektualci, teško je reći. A uostalom je i nevažno, jer je ta „važna i privilegirana“ uloga intelektualca koju smo trebali preuzeti s vremenom postala nevažna.

2013

2013

Ostalo je samo tjedan dana do završetka mog stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, nakon kojeg mogu zaključiti: premda se financijski nisam baš usrećila, bogatija sam za par prijateljica, nešto životnog iskustva i radnog staža. No opet sam na početku, gdje sam bila i 365 dana ranije. Ali godinu starija i pesimističnija.

2014

2014

Svakodnevno provjeravam oglase koji se nude: rad na određeno, stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, volontiranje… I pitam se: koliko još? Koliko godina osposobljavanja je potrebno da bi napokon bili sposobni, koliko puta se treba početi ispočetka, koliko mjeseci na burzi prije nego što svi spakiramo kofere i odemo u inozemstvo? Danas se, nažalost, češće čuje da je netko dobio vizu i radnu dozvolu nego ugovor na neodređeno. I stvari ne izgledaju optimistično: novi Zakon o radu omogućava da se broj radnih sati tjedno penje na 56! I premda se ta ideja opravdava fleksibilnošću (jedan tjedan 56, sljedeći 24 sata rada), treba biti na oprezu od fleksploatacije – jer u strahu od gubitka posla ili ne produljivanja ugovora, rijetko tko će se usuditi izboriti za svoja prava. Prava koja se ionako svakodnevno, postepeno sve više smanjuju. Radno sposobni, ali kreditno nesposobni, u iščekivanju prilike pristajemo na razno-razne poslove i sve je još nekako podnošljivo s 28, no što s 38? 48? 58? Poljuljanog samopouzdanja pristajemo na loše financijske uvjete i privremene ugovore, na stručna osposobljavanja za radna mjesta koja se ne otvaraju i očekuje se da na tome budemo zahvalni – i prije nego što uopće uđu na tržište rada, mlade se tretira kao tehnološki višak. Radna politika u kojoj su prava radnika sve ograničenija, a oblici zapošljavanja nesigurniji, nemaju negativan utjecaj samo na ekonomsku sliku pojedinca ili domaćinstava, nego i na psihu (osjećaj nesigurnosti, depresije, besperspektivnosti), društveni život (ne želim ovaj tekst pretvoriti u osobnu žalopojku, ali veliki dio mog društvenog života svodi se na skajpanje i chatanje s raseljenim prijateljima) i budućnost općenito – u vremenima financijske nesigurnosti rijetki će se usuditi pomišljati na zasnivanje obitelji, a tako daleku budućnost kao ostvarivanje prava na mirovinu da ni ne spominjem. Sve te promjene dovode do stvaranja nove klase – prekarijata.

Srđan Kovačević - iz serije "Prije odlaska"

Srđan Kovačević – iz serije “Prije odlaska”

Upozoreni smo i na načine na koje su osobito žene pogođene novim pravilima na tržištu rada: osim diskriminatornog pogleda na ženu u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima kao na bombu čiji biološki sat otkucava i pitanja o bračnom statusu i planiranju obitelji, ugovor o radu na određeno omogućava naprosto ne produljivanje istog nakon njegovog isteka (što je osobito problematično u slučaju trudnoće)… Predlažem da detaljnije o tome čitate ovdje.

prednost muškarac

Korak naprijed, dva natrag… koliko ćemo još puta morati voditi još davno dobivene bitke? Zašto je 8+8+8 uopće dovedeno u pitanje? Svemu usprkos, a zahvaljujući vjerojatno baš svojoj mladosti, naivnosti i neiskustvu, pokušavam ostati optimistična i pouzdati se u sebe i svoje sposobnosti. Tako da ću sada napraviti nagli rez u tekstu jer moram prevoditi CV, pisati motivacijska pisma i slati molbe na oglase za koje sam kvalificirana, nekvalificirana i prekvalificirana. Pa ako čujete za neki posao za mladu, visokoobrazovanu ženu koja govori nekoliko jezika, zna raditi s ljudima, voli timski rad i obožava umjetnost i književnost, a zna taj entuzijazam prenijeti na druge, javite!

I za kraj, uzevši sve prije rečeno u obzir, mogu reći samo:

Drage žene – sretno!

vizuali: internet, privatno

Advertisements

ON OTHER_Oprez! Kulturni djelatnik/ca na radu

onotherskin2504136586

Jedna od mojih prvih uspomena na umjetnicu Sanju Iveković (a da se ne odnosi na memoriranje njezina imena u popisu pojedinih skupnih izložbi diljem europske kulturno-umjetničke scene ili iz historiografije domaće recentne umjetničke prakse) obilježena je jednim nes(p)retnim činom i seže tamo negdje u vrijeme početaka mojeg šegrtovanja u jednoj maloj zagrebačkoj galeriji. Upravo se pripremala zagrebačka prezentacija Sanjinog istraživanja i projekta izloženog u sklopu kasselske Documente. Preuzimajući od dostavljača komad pravokutne staklene plohe namijenjen zaštićivanju arhivskih materijala prezentiranih na drvenom stolu, naivno sam (i neiskusno) spustila uži donji brid stakla na pod. Jedna sekunda, jedno lagano doticanje stakla i podne površine, i začuo se “krc”; donji je kut staklenog pravokutnika puknuo u gotovo pravilnom luku. Dvije su krucijalne spoznaje proistekle iz ovog iskustva: prvo, bridovi velikih komada stakla odlažu se uvijek na mekanu površinu i, drugo, rad u galeriji, kako za kustosa/icu, tako i za sve ostale uključene u njezino funkcioniranje, podrazumijeva mnogo različitih poslova, zadataka i brige koji se nigdje (ili vrlo rijetko) jasno i javno ne artikuliraju.

Ono što je započelo kao honorarni studentski poslić pretvorilo se ubrzo u nešto što se, zbog česte količine stresa, fizičkog i psihičkog napora i posvemašnjeg zaposjedanja većine slobodnog vremena, može imenovati jedino terminom poziv. Jer, naime, čini se da vas jedino nešto više od zdravog razuma, neki unutarnji poriv i interes, uvjerenje da je to jedina prava stvar za vas, može zadržati u tome da ovakvim i sličnim poslovima podredite ostatak svog života. Od gletanja zidova, zabijanja čavala, uredske administracije, vođenja financija, pa do koordinacije, komunikacije i produkcije izložbi, komunikacije i suradnje s umjetnicima i drugim kulturnim radnicima i organizacijama, gotovo neprekidnog istraživačkog i čitalačkog rada (najčešće nikako naplativog), dovršavanja postava izložbe u gluho doba noći dok ‘normalan’ radni svijet spavajući crpi snagu za novi osmosatni radni dan, kao i brojnih situacija u kojima ste primorani između privatnog života, odlaska u kino, na kavu ili ručka s roditeljima odabrati boravak u galeriji ili – još gore – ostanak kod kuće kako biste mogli nastaviti raditi.

onotherskin2504136625

Ovakav tip posla nije, međutim, izniman, niti je ograničen na polje kulturne industrije. Naprotiv, pod ruku neoliberalnom kapitalizmu i kolektivnoj eksploataciji resursa, kako prirodnih, tako i ljudskih, s ciljem akumuliranja kapitala, idu i ovakve strategije izmjene uvjeta i načina rada, rada kojeg počinje obilježavati niz različitih mehanizama koji se manifestiraju kroz naglašeno stanje nesigurnosti (zaposlenja, egzistencije), slabljenje zakona i prava radnika, nepogodnu politiku otvaranja novih radnih mjesta itd. Proces ekonomske postmodernizacije ili informatizacije, kako ga nazivaju Michael Hardt i Antonio Negri, rezultat je potčinjavanja rada pod kapital i stvaranja kolektivne dimenzije tržišta (Hardt i Negri, Imperij, Multimedijalni institut, Zagreb, 2003., str. 266). Vlast i moć se u ovakvom društvu nadzora distribuira i vrši izravno nad “kretanjima proizvodnih i suradničkih subjektivnosti” (ibid., 267), te istovremeno egzistira na temeljnoj postavci o hibridnosti, promjenjivosti i prožimanju različitih identiteta tih subjekata, sve poradi povećanja nadzora i kontrole nad radnim resursima te njihove eksploatacije. “Hibridna subjektivnost proizvedena u društvu nadzora ne mora nositi identitet zatvorenika ili mentalnog pacijenta ili tvorničkoga radnika ali još je uvijek mogu istovremeno sačinjavati sve njihove logike. Ona je radnik u tvornici izvan tvornice, učenik izvan škole, zatvorenik izvan zatvora, umobolnik izvan ludnice – sve u isto vrijeme. Ona ne pripada nijednoj od tih identiteta i pripada svima – izvan ustanova ili još jače pod vlašću njihovih disciplinarnih logika.” (ibid., 277)

onotherskin2504136642

Shodno tome, budući da “rad kreće van tvorničkih zidova, sve je teže održavati fikciju bilo kakvog mjerenja radnoga dana i tako odvojiti vrijeme proizvodnje od vremena reprodukcije, ili radno vrijeme od vremena dokolice. Nema vremenskih satova koji otkucavaju na terenu biopolitičke proizvodnje. Proletarijat proizvodi u svoj svojoj općenitosti posvuda cijeli dan” (ibid., 332). Rad se danas više ne mobilizira samo radi krajnjeg proizvoda, produkta za konzumaciju, već upravo i prije svega radi kontroliriranja općeg vremena proizvodnih subjekata: i vremena proizvodnje, odnosno rada, ali i vremena reprodukcije te slobodnog vremena, koji se počinju pretakati u jedan zamršen konglomerat.

onotherskin2504136651

Vratit ću se za trenutak na terminološko pitanje s početka teksta, kada sam ovakvu vrstu posla odredila kao poziv, i pozvati se na tekst njemačke umjetnice Hito Steyerl (ostavljajući ga pritom u engleskom izvorniku, kako bi se naglasila jezična razlika između “work” – posao – i “occupation” – za što ne pronalazim adekvatan prijevod, budući da se s terminom “zanimanje”, npr., gubi bitno konotativno značenje nečega što prožima, dok se u teminu “poziv” gubi etimološka veza s okupiranjem/okupacijom) u kojem piše: “The shift from work to occupation applies in the most different areas of contemporary daily activity. It marks a transition far greater than the often-described shift from a Fordist to post-Fordist economy. Instead of being seen as a means of earning, it is seen as a way of spending time and resources.” (Hito Steyerl, Art as Occcupation, e-flux no 30, 12/2011).

Daleko od apolitičnih zahtjeva za autonomijom i univerzalnom vrijednosti umjetnosti, umjetnost i kultura doista jesu dio tržišta i čitavog proizvodnog sustava, te konstrukcije društveno-političkog konteksta. Ne treba to smetnuti s uma u situacijama kada im se dodjeljuje kategorija ekskluziviteta i (lažnog) luksuza. Naime, iza manje i više svečanih otvorenja izložbi na koje se dolazi popiti pokoja besplatna čašica alkohola, iza ponekih bombastičnih najava o velikim izložbama, kao i iza beneficija poput, primjerice, fleksibilnog radnog vremena i mogućnosti za pokoje dulje spavanje ujutro tijekom radnog tjedna, stoji mnogo toga “malog” i “nevidljivog”: nehomogena distribucija novčanih sredstava, neplaćeni ili slabo plaćeni rad, mnogo radnih nedjelja, mnogo neprospavanih noći, nevidljivi rad, diskriminacija znanja i sl. I umjetnici moraju platiti račune. Duhovita je to floskula, ali i tragično bolna činjenica u vremenu kada umjetnici za svoje radove jedva dobiju sredstva za troškove produkcije, dok o honorarima najčešće mogu samo sanjati, i dok se meni i mojim kolegicama i kolegama iz različitih disciplina humanistike nude mahom samo izbori između različitih “programa za stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa” (kao da diploma sama nije dovoljna garancija za uspostavu radnog odnosa).

onotherskin2504136694

Naposljetku, vratit ću se još jednom na rad (ili, možda bolje, rad s velikim R) Sanje Iveković. Intervenciju pod nazivom “Oprez: Žene pri radu”, koja je izvedena na nekoliko gradskih lokacija, čine izmjene standardnih prometnih znakova za radove na cesti (na kojima je nužno i uvijek prikazan muški lik kao generički pojam radnika i rada, u svoj svojoj prividnoj bezrodnosti; naime, naučeni smo razmišljati u “muškom rodu”, pa su tako imenice muškog roda najčešće i generičke imenice koje vrijede za čitave grupe/ vrste) ženskim likom. Povezivanjem žena i rada otkriva se čitav niz iz javne sfere potisnutih i/ili diskriminirajućih oblika rada: rad u kući, rad na crno, potplaćeni rad, rad za čavle, rad za zajednicu, neplaćeni rad, seksualni rad, prekovremeni rad, noćni rad, domovinski rad, aktivistički rad, ženski rad.

onotherskin2504136700

Ptrkrl i ja nosimo majice proizvedene kao dio spomenutog rada: jedna ispod blještave crne haljine koja istovremeno priziva i izmješteni glamur svijeta umjetnosti (kakav u domaćim uvjetima ne postoji ni u tragovima, već povremeno samo kao smiješna natruha) i uvriježeni vic o “curatorial black” boji nastao na temelju često nošene crne odjeće u svijetu art-tržišta (iako ne znam bi li i statistika utvrdila jednaki rezultat), a druga kao dio kvazi-interpretacije radnog odijela. Majica je u oba slučaja simbolični podsjetnik na ono što uistinu stoji iza krajnjih proizvoda umjetnosti i kulture: prekarni rad.

Estetska dimenzija fotografija u okršaju je s derutnom okolinom (još jedne) devastirane tvornice.

U ovoj sinergiji disparatnih kategorija (kakve su šljokice i truli zidovi ili pak lijepa fotografija i konvencionalno neatraktivan motiv) otkriva se i ono što bih odredila kao jedan od temeljnih postulata umjetnosti, a to je: umjetnost u službi razotkrivanja proizvodnje različitih načina na koje se manifestiraju ideje o stvarnosti s velikim S.

onotherskin2504136722

fotografije: Matija Kralj
ptrkrl | haljina: topshop | majica: all saints | cipele: dr. martens
try1on | sako: mmm x h&m | hlače: all saints | cipele: dr. martens