I.D. _ vanchaaa

Zašto pišem(o)?

_ Ne znam. Volim nekad stvoriti nešto lijepo. Ili to barem prenijeti. Nisam nikad bila od puno riječi, iako se zna desiti da me ponese trenutak (ili glazba, film, arhitektura, neki komadić umjetnosti, pa tako i moda). Upravo to nekako je i okidač za potrebom korištenja riječi u bilo kojem virtualnom ili javnom prostoru. Pisanje nije moj primarni oblik izražavanja, odavno je to crtež, u kojem je uvijek vidljiva vlastita ‘ruka’ i emocija (izuzev onog postproduciranog koji je neophodno dio moje buduće struke). U pisanju nemam sposobnost stvoriti nešto iz ničeg, kao što mi to crtež omogućuje, ali nastojim se probiti do biti i prenijeti misao. Uz spontanost greške su neizostavne. Prihvaćam ih i učim raditi na njima.

Što je tvoja “druga koža”? U čemu se osjećaš najugodnije?

_ Druga koža mi je opna i zaštita. Najčešće je crna. Crna je ambivalentna, prelazi u minimalnu i maksimalnu krajnost. Vodim se prije svega za citatom:
‘Black is modest and arrogant at the same time. Black is lazy and easy – but mysterious. But above all black says this: I don’t bother you – don’t bother me.’ – YY

Što se s vremenom – otkada si počeo/počela razmišljati o odijevanju kao o nečem vrijednom pažnje – najviše promjenilo u onome što nosiš?

_ Moje poimanje konzumiranja (mode) i odnos prema materijalnom. I dalje ne volim baš to što se jako emotivno vežem za stvari, koje za mene imaju vrijednost memorije, ali ne mogu to izbjeći. Međutim, više nemam potrebu posegnuti za novim, premda sam svjesna da ono što nosim ima određeno trajanje i s vremenom će se trebati zamijeniti. Ne veseli me to baš. Kod odijevanja mi, kao i u prostoru življenja, teško padaju promjene – kao i kod ‘habitusa’, tako i sam ‘body habitus’ – odjevni predmeti kao dio svakodnevice, predmeti u kojima živim, koji su mi zaštita – za mene mora imati nekakvu stalnost, trajnost, sigurnost… Svaka promjena je i promjena energije, pa često u mom slučaju iziskuje dugotrajnu prilagodbu.

S jedne nas strane mainstream mediji bombardiraju pravilima odijevanja, sezonskim trendovima i ‘zabranama’. S druge, postoji niz kritičkih pokušaja da se odijevanje (a onda i moda) demokratizira, podsjeti ljude da je odjeća tu zbog nas, i da svatko može birati štogod želi dok god se u tome dobro osjeća. Gdje su tvoje privatne granice, i gdje ih, u teoriji, u svojoj glavi postavljaš drugima?

_ Ono što najviše cijenim (i čemu se nastojim približiti) jest osjećaj da je druga koža prirodna, nenametljiva i u skladu s onim iznutra. Da se vidi vlastita ‘ruka’. Vremenski intervali u kojima se mijenja nešto što je u jednom trenutku sveprisutno, pa se nakon pretjeranog konzumiranja ponovno vrati ili ne vrati, posve su mi nebitni.

OOS zagovara prihvaćanje različitosti i prije svega samog sebe, kakav je tvoj odnos prema tvom tijelu?

_ Promjenjiv. Varira jako, ovisno o psihološkim i fizičkim promjenama, odnosno o njihovom intenzitetu i ravnoteži. Svjesna sam da je sve stvar percepcije, a ponajviše to kako vidimo i prihvaćamo sami sebe. Imam faze kada se volim i ne volim. To raste i pada, u posljednje vrijeme u sinusoidama. Radim i na tome.

Da li se, kako i zašto tvoji matični interesi manifestiraju na polju odijevanja i mode? Drugim riječima, kako oni mogu doprinijeti razvoju i proširivanju (tematskom, diskurzivnom) pisanja o modi?

_ Svi interesi, znanja i iskustva (kakva god ona bila) sigurno utječu na percepciju. Ako govorimo o modi, ne mora to nužno biti samo estetsko iskustvo, već na svim razinama, pa mi je teško staviti prst na nešto što povezuje moje promišljanje o arhitekturi i modi, filmu i modi, glazbi i modi… No interdisciplinarnost u promišljanju svakako je prisutna.

---

D.I.Y._Turban →