ON OTHER_ (želim biti) Zaposlena djevojka

… i znam da nisam jedina… Razmišljajući o novom tekstu koji bih napisala, u skladu s blogom koji se bavi modom i njezinom društvenom ulogom (između ostalog), htjela sam pisati o modnim pravilima poslovnog svijeta i sve što ona podrazumijevaju, no to ostavljam za sljedeći put. Danas – let’s talk business!

Danas je 8. Mart, Dan žena, za kojeg se često smatra da mu je začetak u prosvjedu tekstilnih radnica u New Yorku 1857. koje su zahtijevale veće nadnice i bolje uvjete rada, dok drugi tu informaciju osporavaju, tvrdeći da je to pokušaj odvajanja Dana žena od komunizma i pridavanja mu internacionalnijeg karaktera. Utemeljen na stvarnosti ili legendi, nije zapravo ni toliko važno, no poznato je da je prvi međunarodni dan žena obilježen 19.03.1911., a od 1914. slavi se osmog ožujka – te godine u Danskoj, Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. 1917. godine prosvjedi i štrajkovi koji su se održavali u Sankt Petersburgu na Dan žena bili su okidač Februarske revolucije. Za razliku od svojih revolucionarnih početaka i ideala, današnje poimanje tog praznika svodi se uglavnom na konzumerizam: čestitke, cvijeće i savjeti „čime se počastiti za Dan žena“.

Osim povijesne, ovaj dan je za mene i od osobne važnosti jer je to dan moje promocije; dan, koji premda sam se odupirala prisustvovanju ceremoniji, ipak pokleknula pod pritiskom roditelja, kako bi stavili svečanu točku na i mog (dosadašnjeg) školovanja. I ne mogu reći da nisam uživala – to je bio dan posvećen meni, mom trudu i uspjehu. Dan kada se činilo da se (barem na papiru) ostvarila rečenica koju smo toliko slušali u gimnaziji od strane profesora: „Vi ste budući intelektualci!“ Uvijek mi je zvučala ozbiljno, pomalo i prijeteće, nabijena nekom težinom, odgovornošću (prema društvu, u budućnosti) koje tada nismo bili svjesni. Ona je služila i kao pedagoška mjera, uspostavljanje autoriteta pojedinca nad (raspuštenom i uglavnom nezainteresiranom) većinom – stvaranjem dojma da se radi o privilegiji čuti tu informaciju na satu filozofije/zemljopisa/sociologije… No, veliki je nesrazmjer između budućnosti za koju su nas pripremali i sadašnjosti u kojoj živimo, desetak godina kasnije. Svi razredni kolege su, moram pohvaliti, visokoškolski obrazovani: oko četvrtine razreda živi i radi u inozemstvu, dio se tamo (barem neko kratko vrijeme) i školovao, samo dvoje su roditelji, a oni koji smo ostali ovdje radimo ili ne radimo, statistika je nestalna. Jesmo li ili nismo u međuvremenu i postali intelektualci, teško je reći. A uostalom je i nevažno, jer je ta „važna i privilegirana“ uloga intelektualca koju smo trebali preuzeti s vremenom postala nevažna.

2013

Ostalo je samo tjedan dana do završetka mog stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, nakon kojeg mogu zaključiti: premda se financijski nisam baš usrećila, bogatija sam za par prijateljica, nešto životnog iskustva i radnog staža. No opet sam na početku, gdje sam bila i 365 dana ranije. Ali godinu starija i pesimističnija.

2014

Svakodnevno provjeravam oglase koji se nude: rad na određeno, stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, volontiranje… I pitam se: koliko još? Koliko godina osposobljavanja je potrebno da bi napokon bili sposobni, koliko puta se treba početi ispočetka, koliko mjeseci na burzi prije nego što svi spakiramo kofere i odemo u inozemstvo? Danas se, nažalost, češće čuje da je netko dobio vizu i radnu dozvolu nego ugovor na neodređeno. I stvari ne izgledaju optimistično: novi Zakon o radu omogućava da se broj radnih sati tjedno penje na 56! I premda se ta ideja opravdava fleksibilnošću (jedan tjedan 56, sljedeći 24 sata rada), treba biti na oprezu od fleksploatacije – jer u strahu od gubitka posla ili ne produljivanja ugovora, rijetko tko će se usuditi izboriti za svoja prava. Prava koja se ionako svakodnevno, postepeno sve više smanjuju. Radno sposobni, ali kreditno nesposobni, u iščekivanju prilike pristajemo na razno-razne poslove i sve je još nekako podnošljivo s 28, no što s 38? 48? 58? Poljuljanog samopouzdanja pristajemo na loše financijske uvjete i privremene ugovore, na stručna osposobljavanja za radna mjesta koja se ne otvaraju i očekuje se da na tome budemo zahvalni – i prije nego što uopće uđu na tržište rada, mlade se tretira kao tehnološki višak. Radna politika u kojoj su prava radnika sve ograničenija, a oblici zapošljavanja nesigurniji, nemaju negativan utjecaj samo na ekonomsku sliku pojedinca ili domaćinstava, nego i na psihu (osjećaj nesigurnosti, depresije, besperspektivnosti), društveni život (ne želim ovaj tekst pretvoriti u osobnu žalopojku, ali veliki dio mog društvenog života svodi se na skajpanje i chatanje s raseljenim prijateljima) i budućnost općenito – u vremenima financijske nesigurnosti rijetki će se usuditi pomišljati na zasnivanje obitelji, a tako daleku budućnost kao ostvarivanje prava na mirovinu da ni ne spominjem. Sve te promjene dovode do stvaranja nove klase – prekarijata.

Srđan Kovačević – iz serije “Prije odlaska”

Upozoreni smo i na načine na koje su osobito žene pogođene novim pravilima na tržištu rada: osim diskriminatornog pogleda na ženu u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima kao na bombu čiji biološki sat otkucava i pitanja o bračnom statusu i planiranju obitelji, ugovor o radu na određeno omogućava naprosto ne produljivanje istog nakon njegovog isteka (što je osobito problematično u slučaju trudnoće)… Predlažem da detaljnije o tome čitate ovdje.

Korak naprijed, dva natrag… koliko ćemo još puta morati voditi još davno dobivene bitke? Zašto je 8+8+8 uopće dovedeno u pitanje? Svemu usprkos, a zahvaljujući vjerojatno baš svojoj mladosti, naivnosti i neiskustvu, pokušavam ostati optimistična i pouzdati se u sebe i svoje sposobnosti. Tako da ću sada napraviti nagli rez u tekstu jer moram prevoditi CV, pisati motivacijska pisma i slati molbe na oglase za koje sam kvalificirana, nekvalificirana i prekvalificirana. Pa ako čujete za neki posao za mladu, visokoobrazovanu ženu koja govori nekoliko jezika, zna raditi s ljudima, voli timski rad i obožava umjetnost i književnost, a zna taj entuzijazam prenijeti na druge, javite!

I za kraj, uzevši sve prije rečeno u obzir, mogu reći samo:

Drage žene – sretno!

vizuali: internet, privatno